Kako je jezik još uvijek najbolji medij za izricanje istine, aktualne rasprave oko stanja u hrvatskoj lingvistici moguće je čitati ne samo kao pokazatelj brige o jeziku, već i kao dokaz o mukotrpnom dolaženju do istine. Ta je mukotrpnost nesumnjivo vezana uz stanovitu hirovitost prirodnih jezika koja se očituje u umnožavanju njegovih sastavnica i iskrivljavanju već postojećih. Na taj i na slične izazove ovostoljetna je znanost odgovarala s potrebnim poštovanjem i pri tome dovodila u pitanje pojedina shvaćanja koja su bila duboko ukorijenjena ne samo u najširoj, nego i u stručnoj javnosti. Upravo u vezi s istinom, europska je lingvistika u ovome stoljeću raspravljala o više aspekata toga problema i isticala različite rasporede elemenata koji su je vodili prema zadovoljavajućim odgovorima. Iz današnje se perspektive ti elementi mogu identificirati barem u sadržaju iskaza, mjestu i vremenu iskazivanja. Da lingvistika nije bila jedina znanost koja je došla do ovih spoznaja svjedoči i primjer čija je kompatibilnost sa spomenutom raspravom najblaže rečeno poticajna.

Godine 1910. Sigmund Freud objavljuje kraći rad koji će potom biti pretiskivan uglavnom u iscrpnijim izdanjima njegovih djela. Da sam rad nije bio pisan s namjerom iznošenja nekih novih spoznaja psihoanalize svjedoči ne samo njegova kratkoća, nego i povod za njegov nastanak. U njemu Freud opisuje svoj susret sa sredovječnom gospođom koja mu je uveliko zabrinuta došla izložiti svoj slučaj. U osnovnim crtama radilo se o sljedećem. Mladi liječnik iz bečkog predgrađa u kojemu je živjela njezina je stanja napetosti doveo u izravnu vezu sa situacijom što je nastala nakon razvoda od supruga i protumačio joj da se ona ne može pomiriti s gubitkom spolne veze. Uz dijagnozu i napomenu da neće trebati klinički se liječiti, upozorio ju je da do ozdravljenja može doći na tri, a ne samo na jedan način. Tome je mladi psihoanalitičar dodao da je do ovakvog zaključka došao na temelju otkrića za koje je ipak Freud zaslužan; ukoliko ona ima nekih nedoumica u vezi toga otkrića, tada će najbolje biti da se sama obrati Freudu koji će joj potvrditi da je istina upravo to, a ne nešto drugo.

I bez nekog posebnog poznavanja psihoanalize možemo rekonstruirati u kakvom se položaju nalazi Freud. Bespomoćna žena koja mu je “otvorila dušu”, k tome sumnjičava u pozitivan ishod razgovora, očekuje od njega spasonosno rješenje. Freud, međutim, mora braniti spoznaje do kojih je došao dugotrajnim naporima, naročito one o ulozi spolnosti u životu pojedinca, ali ako to učini on će svojoj pacijentici morati izreći istinu koja nju zapravo duboko vrijeđa, pogađa njezinu intimu i, što je najvažnije, aktivira mehanizme koji priječe liječenje, a možda i uzrokuju daljnje pogoršavanje stanja. Iz Freudova teksta nazire se što je njegov primaran interes. Praksu mladog liječnika koji je na točnu dijagnozu reagirao superiornošću onoga koji posjeduje znanje (doslovce je pacijenticu uputio da se ili vrati suprugu ili nađe ljubavnika ili da do zadovoljenja dođe sama) Freud je nazvao divljom psihoanalizom jer psihoanaliza ne shvaća spolnost samo somatski (tj. tjelesno) i ustvrdio da do takvog iskrivljavanja dolazi zanemarivanjem nekih spoznaja među kojima izostanak takta ili obzira prema pacijentima nije ni jedina niti najmanje važna.

Poticajnost ovog, nažalost podužeg, primjera počiva na sposobnosti da bude s visokim stupnjem vjerodostojnosti preveden u okvir aktualne rasprave o hrvatskoj divljoj i službenoj lingvistici. No, kako prijevod nije nikada isto što i izvornik, valja najprije ukazati na ono što se pri ovom prevođenju gubi. Treba imati na umu da je Freudova pozicija 1910. dok piše “Divlju psihoanalizu” u mnogome različita od pozicije hrvatske lingvistike 1992. godine. Premda je u to vrijeme već skrenuo pažnju javnosti na svoj rad i postigao znatne uspjehe, Freud tada zapravo još nema pouzdaniji teorijski aparat kojim bi osnažio svoje spoznaje; prvi radovi iz skupine tzv. metapsiholoških spisa počinju izlaziti tek godinu dana kasnije. Uz to, psihoanaliza se u to vrijeme morala hvatati u koštac s rasporedom snaga u onodobnoj znanosti i ujedno se braniti od zastupnika javnog morala koji su bili spremni kriminalizirati ju ili barem razapeti na križ. Hrvatska se lingvistika danas nalazi u poziciji da ona nema ne samo ozbiljnog nego nikakvog konkurenta i, štoviše, uživa podršku cijele vertikale hrvatskog društva. Sve rasprave oko jezika kojih smo danas svjedoci zapravo su rasprave unutar lingvistike. To znači da je u njezinim okvirima ostalo upražnjeno mjesto koje je u suvremenim znanostima obično popunjeno. Naime, znanstvenici mogu prema postojećem stanju u znanosti zauzeti različite odnose: prihvatiti to stanje, zatim odmaknuti se od njega i biti disidenti ili njime uopće ne vladati, biti diletanti i zapravo jedino zabavljati sebe. U znanstvenom životu ima mjesta također za autsajdere što ne mora nužno biti diskvalifikacijska odrednica jer su primjerice književnici u pravilu lingvistički autsajderi unatoč bogatstvu doprinosa koje mogu dati znanosti. Bogatstvo znanstvenog života naše lingvistike ipak nije okrnjeno upražnjenim mjestom lingvističkih disidenata. Svjedoče tome i recentni istupi naših najuglednijih stručnjaka za jezik koji su se javili povodom bujanja divlje lingvistike i iznalaženja načina kako usmjeriti jezični život u predstojećem vremenu. Riječ je naravno o reakcijama na neke originalne prijedloge u nazivlju pojedinih struka te o dvojbama oko temeljnih načela pravopisa što bi trebao biti predložen, a potom i usvojen. Reakcije naših uglednih lingvista kretale su se od načelnih do konkretnih, a zajedničko im je to da bi one trebale imati umirujući ili terapeutski učinak poput psihoanalitičke taktičnosti budući da je u više navrata bilo isticano kako su one motivirane ne samo strukovnim ili spoznajnim razlozima, već i sa svrhom obraćanja “zabrinutim građanima”. I premda to nigdje nije bilo eksplicitno zabilježeno, moguće je rekonstruirati da su promotori divlje lingvistike, prvo, bili identificirani ne kao lingvistički stručnjaci već kao provokatori (podstrekači) i da su, drugo, na neki način zaposjeli ispražnjeno mjesto lingvističkih disidenata i time obogatili raspravu o jeziku. Razumije se stoga zašto su hrvatski lingvisti poduzeli operaciju koja je u mnogo čemu bliska Freudovom pristupu uznemirenoj gospođi, operaciju ophođenja s taktom, tj. taktičku operaciju. Upozorili su da je riječ samo o prijedlozima, a ne o gotovom stanju stvari i da pritom treba te prijedloge čitati onako kako su bili napisani. Kako drukčije nego taktičkim razlozima objasniti nemali broj napomena o čitanju s nedovoljnom pažnjom i da su kondicionalne rečenice (npr. “Umjesto helikopter moglo bi se reći zrakomlat”) protumačene kao indikativne. Treba duboko sumnjati da hrvatski lingvisti drže da ovdašnji ljudi ne znaju čitati ili da čitaju s nedovoljnom pažnjom; čitali su oni te prijedloge najvjerojatnije s izuzetno velikom pažnjom.

Divlja lingvistika nije isto što i divlja psihoanaliza, unatoč tome što su i lingvistika i psihoanaliza zapravo trajno osuđene na to da nikada ne dostignu tako visok stupanj djelotvornosti pa da počnu same marginalizirati svoju ulogu u životu zajednice, osuđene da imaju ignoranciju i frivolnost za svoje stalne suputnike. Fenomenima jezika, uostalom, bave se mnoge znanosti i humanističke discipline. Uz to, Freud je u svojem radu iz 1910. ne više taktički nego strateški, tj. metodološki, polazio od toga da je do potpune istine nemoguće doći jer isti zakoni vrijede i za pacijenta i za analitičara. Stanje u današnjoj hrvatskoj lingvistici, međutim, jest takvo da u njoj nema mjesta nepoznanicama glede teorijskih postavki na kojima ona počiva pa su i njezini strateški, tj. metodološki, problemi u tome da na temelju višestoljetnih spoznaja sama donosi potrebne odluke.

(Tekst je izvorno bio objavljen ožujka 1993. u Novom listu.)