Iskreno mi je žao što ovo pišem: nisam još ni započela, a već znam da ne bih ni trebala. Nisam ručala, pišem na prazan želudac, prevruće mi je, ventilator me izluđuje, naočale su musave, svjetlo je slabo, muhe su dosadne, tekst će nužno biti obojen zlovoljom.

Zadnji je trenutak da se otpravim na nekakav odmor, bilo kakav, da steknem distancu, da vidim stvari u drugoj perspektivi i optici. Učinit ću to uskoro. Uvijek na ovom mjestu evociram Nazora: Hoću Shakespeareov otok nasred mora, gdje se najčešće osjeća da jest nešto između neba i zemlje i da je sve-u nama i oko nas-građeno pređom sanja. (Oluja). Govori Nazor kako je u djelo na kome radi unio “svoju žalost, gađenje i ljutnju”, a meni bi bilo dovoljno da to bude žalost, čuđenje, udaljavanje, koje me trenutno obuzima u odnosu na sve ono što sam mislila da je moj svijet, okružje, moje izabrano pleme, moja kvota za ostatak vremena u kome trajemo zajedno.

Ne, ne vide ljudi kad izranjaš ispod guste melase briga, ne vide kad te razočaranje hvata za grlo, kad ti se srce steže a prostor se smanjuje( kao u Vianovom romanu), ne čuju da uzdišeš, ne vide oči u tami širom otvorene, kad sve svoje prošlo, sadašnje i buduće propituješ, u tjeskobnom pitanju: “Bože, gdje sam pogriješila?”. Nije važno što čovjek znade da su njegove brige prolazne, da nisu najveće na svijetu, nisu fatalne. Štoviše, mantra “Sve će to jednom biti lani” ovdje pokazuje svoje blagotvorno djelovanje.

Neke su tehnike odlične: šetnje, yoga, glazba, crtanje. Sve, sve, samo jedno NE: test odanosti za one kojima si dao profil, habitus, usmjerenje, žrtvujući svoje vrijeme, pretačući iz svojih zaliha. Ljudi kojima si otvarao srce, povjeravao tajne, dijelio stol, ideje, ideale. Gdje su oni, uistinu, kad je čovjeku tako sizifovski teško izgurati jednu životnu dionicu, vidjeti svjetlo na kraju tunela? “Zato sve ptice mahnito lete, / Kao da traže neke adrese, / Kojih ne mogu da se sete, / Pa kriče : Gde ste, gde ste”? O, neki će se, nedvojbeno, te važne pjesme sjetiti!

Ne želim ništa, ponajmanje izgovore o neimanju vremena. o oskudicama raznim, o umorima i narušenim privatnostima koje krpamo i popravljamo u hodu. Stvarno, ne želim ništa, znam da će sve doći na mjesto, sve će se “Srediti”, život će biti (izvana) “filmski”, disanje će biti blistanje, i kako to već ide u našim virtualama. Jedino što želim, jest da ljudi upamte prevažnu, poklonjenu nam maksimu: “Svega će biti, samo NAS neće biti!”. A to je nesretno ono, što ne htjedoh napisati. Praznovjerna sam: vjerujem da se napisano ostvaruje.

Nažalost, nažalost.