Skulptura, nastala oko 1945. godine, krasi obiteljsku grobnicu Cantarella i nalazi se na groblju u São Paulu u Brazilu. Prikazuje muškarca koji kleči nad tijelom mlade žene, u gesti ljubavnog oproštaja i strastvenog poljupca.

Priča iza djela povezana je s parom Antôniom i Marijom Cantarella. Antônio je preminuo 1942. godine, a Maria, koja ga je duboko voljela, naručila je skulpturu kako bi izrazila svoju tugu i intenzitet ljubavi koja ih je ujedinila, čak i nakon smrti.

Ono što ovo djelo čini tako upečatljivim jest način na koji Oliani prikazuje ljubav i razdvajanje. Skulptura je značajna po svojoj senzualnosti i određenoj erotici, nešto što se smatra smjelim za pogrebno djelo. Tijela su prikazana senzualnim konturama, a poljubac je ovjekovječen, simbolizirajući transcendenciju ljubavi i vječnost romantičnih i erotskih osjećaja koji nadilaze prolaznost postojanja.

Olianijev rad smatra se jednim od najljepših prikaza boli razdvojenosti u brazilskoj umjetnosti, ali istovremeno poriče tu bol u tjelesnom intenzitetu susreta muškarca i žene. To je diskurs o muževnosti i muževnoj potenciji, gdje erotika služi kao sublimacija boli.

“Posljednji zbogom” postao je prekretnica u brazilskoj pogrebnoj skulpturi, utječući na druga djela koja su također istraživala senzualnost i golotinju. Poziva na razmišljanje o ljubavi, smrti i načinu na koji umjetnost može izraziti tako složene osjećaje.