Huxley je istinu lišenu milosrđa nazivao Molohom… Možda zato, u nemilosrđu odmazde i želje da se svijet naprasno promijeni u viziju vlastite istine revolucije i jedu vlastitu djecu… Kant je smatrao da nam je drugi uvijek transcendencija, nešto nedohvatno, u cijelosti nedokučivo (dokučivo isključivo na razini estetike, vanjštinom, onim što osjetilima možemo kako-tako dokučiti)… Čudimo se ratovima, a uporno inzistiramo na vlastitim verzijama istine, govorimo o svijetu koji nikad ne možemo spoznati kao takvog, samo stvoriti vlastitu percepciju u koordinatnom sustavu uvjerenja, ideologija i iskustva, najčešće isključivo iskustva.. Pa se sudaramo, uzgajamo mržnju i nerazumijevanje kao biljku ispod koje ćemo se skloniti kao stado prividnih istomišljenika. I držimo se isključivo “činjenica” koje idu u prilog “istini” koje se držimo.

.

Oni koji su 1991. rat iskusili u (recimo) Vukovaru, Škabrnji, Vinkovcima, Pakracu, Iloku, Osijeku nemaju isto iskustvo kao oni koji su to vrijeme proživljavali u (recimo) Zagrebu, Puli, Rijeci. Nijedni, ni drugi nisu “krivi” za vlastitu percepciju izgrađenu na iskustvu. Jedni su ostajali bez domova, bez najmilijih, bez temeljnih postavki njima do tad poznatog života, drugi su gledali pokretne slike izviješća s ratišta. Slike i iskustvo nisu isto. Vid i sluh su samo dva osjetila (premda Aristotel veli da je vid najvažnije osjetilo). Imamo i iskustvo Srba u Hrvatskoj koji se nisu “pobunili”. Bilo im je na granici izdržljivog – kao i (recimo) Japancima u SAD-u tijekom Drugog svjetskog rata…

.

Rat u konačnici pamtimo na dvije razine: općeprihvaćenoj i ljudskoj (osobnoj, partikularnoj). Mi koji smo se u jednom trenutku borili za opstanak nismo marili za “veliku politiku”, “političke kuhinje”, nego smo se upinjali preživjeti, poslije prebroditi rane koje su dugo opstajale (i još opstaju) onkraj fizičkog preživljavanja… I tu je sjeme tog temeljno iskustvenog prijepora oko Mimohoda čija simbolika varira već prema percepciji.

Žalosti me tumačenje nasiljem. Nasilnika ima u svim taborima, kao i budala, no oni koji poput mene za sobom vuku traumu rata najčešće su protivnici svakog novog sukoba: iskustveno smo to utvrdili. Utvrdili smo i da se nasilje ne može zaustaviti miroljubivim padanjem pred tenkove – one koji su ’91. pristizali preko Bogojevskog mosta nije uspio zaustaviti Bedem ljubavi. Kad krene nasilje nema razmišljanja o skrivenim motivima “visoke politike”, o “lopovskoj trgovini ideologa”. Nisu ni partizani pisali filozofske traktate o imperijalističkoj fazi kapitalizma ili fašizmu kao kraju čovječnosti, nego su posegnuli za oružjem držeći se latinske maksime: Sila silu silom izbija, a poslije i one: Želiš li mir, pripremi se za rat… Dobro bi nam došlo malo milosrđa kako nas ta istina (istine) ne bi pojela u nekom novom pokolju nad kojim će se zgražati neke nove generacije u nekim novim prijeporima oko istina…