.

Dubravka Ugrešić je konstanta mog osobnog kanona, intelektualna i emotivna figura otpora, lucidnosti i dostojanstva. Davne 2007. u Splitu sam radio dramaturgiju na njezinom Malom plamenu kojeg je režirao Robert Waltl. A prije četrnaest godina režirao sam Babu Jagu. Ana Karić, Milena Zupančič, Alma Prica, Olivera Baljak, Prlja, Jean-Guy Lecat… Taj susret s tekstom koji razara žanrove, ironizira vlastiti narativ i pretvara svakodnevicu u jezičnu eksploziju, promijenio je, uzrdrmao i uljepšao moj pogled na kazalište. S Lisicom se vraćam toj teritorijalno nedefiniranoj, etički čvrstoj prozi u kojoj fikcija i dokument, teorija i satira, egzil i književnost, supostoje kao otvorene rane.

Zahvaljujem Snježani Sinovčić i Zlatku Buriću. Oni ne “glume”, već s tekstom ulaze u sukob kao prevodioci Dubravkinog nemira u ustreptalo srce publike. Snježana je precizna do šapata. Kićo snažan do pucanja. Zajedno ostavljaju lisičje tragove po snijegu kulturnog zaborava.

Predstavu igramo na rubu parka Vile Dalmacije, simbolu ideoloških prevrata i ruševne povijesti. Tu je nekoć živio čudotvorni češki ljekar, stolovali su moćnici, veliki i oni beznačajni, tu su vježbali vojnici. Sada je ruševno, tu stvaraju znanstvenici, a na zapuštenoj ledini uz more, govore se “prognani tekstovi”. Dubravke, Piljnjaka, Zamjatina. Lisica otvara prostor za jedno drugačije Splitsko ljeto, ono pod napadom, kojem bi neki rado oduzeli pravo da promišlja, da osporava, da propituje. Lisica nije utjeha, nije ornament, ona je oštrica protiv zaborava. A negdje u pozadini, tiho, ali otrovno, čuju se glasovi onih koji još vjeruju da imaju monopol na lijevu memoriju. Čija starost više ne nosi nekadašnju mudrost, već docira. Sloterdijk upozorava na „reakcionarnu gorkost zrelih narcisa“, onu u kojoj iskustvo postaje alat za moralnu ucjenu. Lisica se tome ruga. Ne priznaje stare zasluge i boju kose kao legitimitet.