Andrija Matijaš Pauk, (1947.-1995.), general bojnik, zamjenik zapovjednika 4. gardijske brigade, za mene je najupečatljiviji vojnik prošlog rata (izbjegavam naziv domovinski rat, jer to malo fura na rusku terminologiju koju obožavaju hrvatski nacionalisti, ja bih taj rat nazvao rat za samostalnost). Vojnu karijeru je poput mnogih važnih zapovjednika HV-a započeo u JNA, a kad je Milošević počeo provoditi tenkovsku ideju Velike Srbije, Matijaš se pridružio hrvatskim dobrovoljcima koji su podnijeli prvi teret rata. Matijaš nije lice s naslovnica poput generala Gotovine, generala Stipetića i drugih ratnih zapovjednika, no osjećaj mi govori da je on bio ono što je Koča Popović (neka mi ne zamjere velikohrvati) bio u 2. svjetskom ratu. Kažem da mi to govori osjećaj, jer ničim to ne mogu dokazati. Koča je bio klasično obrazovan, bio je pjesnik, nadrealist, Matijaš je imao vojno obrazovanje, no, velim, imam osjećaj da bi se njih dvojica dobro slagali.

S 4. gardijskom Matijaš je sudjelovao u ključnim ratnim operacijama koje su na kraju dovele do operacije Oluja. Ostat će upamćene njegove riječi upućene gardistima njegove oklopno-mehanizirane bojne u akciji Maslenica: “Kad krenemo, gorit će nebo i zemlja.” Danas je to mantra vojnika 4. gardijske, koja po njegovom nadimku nosi naziv Pauci. Tu mantru moglo se čuti i za mimohoda u Zagrebu, kad su vojnici te brigade na riječi zapovjednika

“Kada krenemo”

odgovorili “Gorit će nebo i zemlja.”

“Orilo, gorilo”, nastavlja zapovjednik.

“Jebe se nami!”, odgovaraju vojnici.

Zašto ovo pišem?

Zato što se na današnji dan sjećam ljudi koji su u rat ušli bez fige u džepu, izašli iz njega i nastavili svoje ranije živote, koliko je to moguće, a mnogi, poput Matijaša, koji je poginuo u završnim operacijama kod Mrkonjić Grada, nisu dočekali kraj rata. Gledam Matijaševe fotografije na Internetu, u maskirnoj uniformi, s obilježjima 4. brigade i HV-a. Nigdje crnila, nigdje U i slične bižuterije koju nam danas prodaju kao simbole rata za samostalnost.

Borce 4. gardijske sreo sam, kao novinar, nekoliko puta u ratu. Jednom na prijevoju Korićina, na cesti iz Livna prema Glamoču. Bila su dvojica u bunkeru, tek su se vratili s izviđanja, lica su im bila premazana maskirnim bojama, a jedan je na sebi imao majicu s fotografijom Džonija štulića i Azre.

Nedavno sam pročitao svjedočenje jednog borca 4. gardijske o sudjelovanju onog klauna s brčićima Z.D.S. Skeje i njegove bratije u ratu. Veli čovjek da je u napadnim operacijama prema Bosanskom Grahovu u Livanjskom polju lijevi bok trebao probiti Skejo sa svojima. Ali kurac! Dok su borci 4. gardijske brzo probili desni bok i krenuli naprijed, Skeju i kompaniju ni dobri bog nije mogao pokrenuti. Vojnički rečeno, usrali se od straha i ni makac. Na kraju su povukli Skejine “bojovnike”, ubacili jednu bojnu 4. gardijske, koji su uskoro probili liniju srpske obrane i krenuli naprijed.

Dakle volio bih, a ovdje parafraziram jedan post kolege Vlade Bulića, kao službeni pozdrav HV-a čuti

ORILO GORILO

JEBE SE NAMI