Na mostu, na svom malom jezeru, gdje je mir, gdje su ljubičaste preslice i žuti lopoči, trava pokošena i meka, vrbe okrugle ili raščupane, joha i hrast u trajnom prijateljstvu i gdje je meni uvijek lijepo, dok ljeto pomalo zamiče u ugodniju prohladnost. Jedva čekam. Alertnije ću pisati i jasnije razmišljati, što je za čovjeka ipak najvažnije. Jasnovidnost, bistrina. Sagledavanje života u trenutku.

A pjesme, ako su prave, uvijek imaju cijenu i nikad nije mala. Štoviše, postoji strah od napisanog, od vidovitosti. Ako zapišem, ostvarit će se, neću to moći podnijeti. Ako ne zapišem, začahurit će se, stvorit će neku bolest u meni, najprije malu, potom veliku. Umrijet ću. Prepuknut će mi srce, ne bih bila prva, od akumulirane muke, od tjeskobe, neizvjesnosti, neshvaćenosti, od teške uvrede, od uskraćenosti, manipulacije, neistine, od neljubavi. O, da. Da. Nije “pjesničko pretjerivanje”, nisu hiperbole. Pjesme su pozivi u pomoć, signali na putu, crveno oko na spuštenoj rampi, dok prugom tutnji kasni noćni vlak. Pjesme su ona zadnja instanca, prije no što se sruši naš tako krhki svijet.

No, koliko ljudi zaista prođe tim mostićem svjesno, korak po korak, osluškujući poruke stihova, slijedeći naš ritam, udubljujući se u poante? Malo njih, zaista malo. Teške pjesme, složena metaforika, simboli “na ključ”, otisci unutrašnjih zbivanja, odbijaju ljude koji u načelu “nemaju vremena”. Oni vole površno, vole nabacano, lagano strukturirano štivo ili stihovanje, otprilike onako, kako bi i sami mogli, da im se piše poezija. Nema u tome ništa loše. Išla-došla-našla-rekla-susjedu pretekla- pa kolač ispekla, nije loš recept. Za stanovit krug čitatelja funkcionira: dobili su “dnevnu dozu duševnoga sladoleda”, što da se dalje trude? Daščice na mostu lagano škripnu, stope odgibaju, doživljaj se zaboravi.

A mi idemo dalje, u mislima spaljujući ispisane bilježnice, odvezujući vezne čvorove, naginjući se nad bunare, njišući se na konopcu, otpuštajući se u ponove. Neka me nema, neka nema, nekome će biti bolje… Neka se desi što se desiti mora… Neka se izbriše moj svijet, kad nije bio dovoljan za disanje, dovoljno prostran da tuđu bol obgrli, snažan da uvjeri i osvjedoči, privlačan da zadrži. O, nesretni Brodski, o tugaljiva i naivna Ahmatova! Kažeš da te na njih moje pjesme podsjećaju? On: “Misao na tebe povlači se kao otpuštena sobarica”. Ona: “Peto je godišnje doba i samo njega slavi, / Jer to je doba od ljubavi”. Jadni ljudi, zar ne znaju: tuga se ne može jesti, slava ne daje razloga da se živi, argument neodustajanja od postojanja?

Svejedno mi je, kažem ja, a nije mi svejedno…Što je to neki “dragi moj” jednom zapisao? Za koga? Mene staru, na mostiću krhkom? Ponavljam posljednji razgovor: “Vjeruješ li da sam postala baka?”. Duga šutnja s druge strane, težak govor: ” Teško”. A sada: “Vjeruješ li da bih rado prestala pisati uopće?”. Čekam odgovor. S druge strane oblaka, čini mi se, to nešto sporije dolazi.

,

6. kolovoza 2025. F. G., fotografije: Anđela Lenhard Antolin