Benjamin piše da istinska pripovijest nosi tragove pripovijedača, kao što glinena posuda nosi tragove ruku lončara. Na probi Snježana čita Tagakija, Kićo brani turgenjevsku odluku mlade Ruskinje Sofije. Glasovi im se ne dodiruju, između njih titra električna mreža. Te se rečenice prenose zrakom kao što se prenose ritmovi stare bugarske narodne pjesme. Obudovjela lisica s devet lisičica. Pukotine u predstavi su zapravo vrata.

Proba je simulirani proces montaže, prizor Pilnjaka spajamo s Harmsovim/Dubravkinim fragmentima. Svaka montaža trebala bi imati trenutak kad smisao iskoči iz kadra. Kad Kićo zastane usred rečenice, shvatim da je nastupila ta točka. Tišina je najvjerodostojnije glumčevo sredstvo.

Na stolu su papiri, slušamo muziku ruskih avangardista, koje Luka i Saša aranžiraju u kabaret. Zamišljam kako bi Benjamin u “Pasagenwerk” uvrstio naše probe: ne kao scene nego kao izlog. U izložbenim kutijama u parku duž staze Vile Dalmacije, Ana je stavila Lisice, lornjon, bisere, djetelinu s 4 lista, Bulgakovljev roman Majstor i Margarita…Nalazimo se u Bergmanovom Sramu.

Svaka proba je arhiviranje. Ne zato što bi se nešto doista čuvalo, nego zato što proizvodi višak. Višak pogleda, višak pogrešaka, višak mogućih smjerova. Benjamin je tvrdio da povijest treba četkati protiv smjera dlake. Artaud je tražio da tako milujemo mačke, pse, ljude. Dubravka četka nametnutu povijest u smjeru obrnutom od traženog. Mi četkamo Dubravkin roman: ne od prvog do zadnjeg retka, nego od zadnje točke unatrag, kao da ispraćamo jezik koji odlazi.

Zlatko Burić ulazi u prostor. Njegova kretnja podsjeća na ulazak u stari željeznički kolodvor u rano jutro: tišina, prtljaga, osjećaj da je putovanje već započelo. Marthaler. Snježana ga dočekuje pogledom koji ima težinu emigrantske književnosti. Oni ne glume, oni prepisuju jedni druge u margine svojih tijela.

Na probi zadnjeg prizora se zrcali more. Vila Dalmacija i njena sol izbjeljuju beton, prošlost, rečenice. Benjamin piše: “U svakom trenutku što ga proživljavamo, skriva se citat iz neproživljenog trenutka.”

Kad završimo probu, ostaju stolice u krugu i razbacani primjerci kopiranih tekstova. Praznina tada izgleda kao nepovratni trenutak “jetztzeit” sada-vrijeme, u kojem se prošlost i budućnost dodiruju u kratkom spoju. I zato se vraćamo sutra, da ponovimo taj kvar. Povijest se ne sastoji od uzroka i posljedica, nego od bljeskova u kojima mrtvi dobiju glas. Na probi, mrtvi govore kroz lapsuse glumaca i zato ih ne ispravljam.

“Prošlost ima potraživanja.” Pilnjak je jedno od tih potraživanja. Na probi ne igramo Pilnjaka, nego dug koji mu književnost još nije vratila. Pilnjak i Dubravka.

Benjamin: “U nama je tanka nit prošlosti.” Svaki ulazak glumca na scenu zateže ili kida tu nit. U Lisici, ulazak je uvijek i prekid i spajanje.

Povjesničar kopa u ruševinama. Redatelj ruši i ono što je još stajalo. Zato Bojanovu/Kićinu priču ne treba režirati kao fabulu, nego kao potres.

“Prava slika prošlosti brzo promakne.” Snježana je izgovara jednom, i nikad više. Zato probu ne snimamo: svaka ponovljena istina postaje laž.

Povijest je hrpa olupina koju nosi vjetar napretka. U Lisici te olupine slažemo u kabaret, jer jedino groteska podnosi ruševinu bez patetike.

“Niti mrtvi nisu sigurni od neprijatelja ako on pobijedi.” Na probi neprijatelj nije ideologija nego ravnodušnost. Ravnodušnog glumca moraš probuditi šapatom, ne povikom.

Predstava nastaje ne kroz rekonstrukciju nego kroz fragment. Harmsov ulazak u Lisicu nije objašnjen: objašnjenje je oblik izdaje.

Anđeo povijesti stoji s licem okrenutim prošlosti, dok ga vjetar tjera u budućnost. Na probi, taj vjetar je rok premijere.

Svaki čin u sadašnjosti može ispraviti prošlost. Kićina dva monologa nisu dramaturški “rasplet”, nego povijesna korekcija, dvostruki prepis povijesti jedne ljubavi.

Povijest pripada potlačenima. Na probi to znači: najtiše rečenice moraju nositi najveću težinu.

Dubravka je čuvarica plamena. Redatelj mora zapaliti i knjigu i scenu, kako bi ono što ostane bilo žar, a ne ilustracija.