Moram priznati, nije mi nije bilo ugodno kad sam se prepoznao u grupi ljudi kojima jedan sluga Božji želi da umru, i to u mukama. Fra Marinko njegovo je vrijedno ime. On je gvardijan sinjskoga svetilišta Gospina, u gradiću dakle ubavom i veoma rodoljubnom, nad kojim eto bdije žena, nebesnica, kojoj, kad bismo stvari uzeli doslovno, tako teške riječi baš i nisu mile.

Mogao bih reći: Sve zlo s tim! Ljudi si uzajamno požele svašta.

No moram se ustrašen pitati: Je li fra Marinko, koji eto kipti ekumenom, tamo gore zapisan tako dobro da bi tako nešto mogao i ishoditi? Da deset, petnaest ljudi koji nisu u stanju odglumiti neki entuzijazam za urlajuće hipodrome (to je nešto za konje), stadione (to je nešto za lavove kojima se bacaju grešnici da ih proždru), i za slična mjesta na kojima se slave kršćanska ljubav i milosrđe, naprosto umru, takoreći, na mjestu umru, k tomu još vrišteći od muka paklenih? A sve promptno, tu odmah, među nama.

Jer eto, ja sam se javljam, te bih sad trebao naprosto umrijeti. Kako se to postiže ako čovjek nije rođen kao samoubojica? Ako (još) nema neku tešku bolest?

Kako udovoljiti vrućoj želji skromnog sluge Božjega? I kako se pokloniti, kad je potrebno ukloniti se, njegovoj ljubavi za Boga, Crkvu i hrvatski narod? (Sve važno u katoličanstvu je na tri, pa je otud ta ljubav trijadična: sveta, kao na kipovima krajputašima. S jednim Svetim Trojstvom u vezi je Franjo Tuđman. Da on nije već umro, sad bi i njemu bilo mrijeti po vrućoj želji sinjskoga popa. Ali eto, on je navrijeme izmakao. Imade i takvih grešnika. )

Nekad je naime za grešnike postojala – anatema. To je bilo nešto kao prvostupanjska presuda. Nije se odmah i spaljivalo. Zašto se fra Marinku, tako sigurnom u svoju stvar (stvar Boga, Crkve i naroda), odjednom tako žuri? Nas nekolicina trebalo bi se, takoreći na mjestu, naprosto raspasti.

Nekad, rekoh, postojala je anatema. Vraća mi se u pamet anatema moje malenkosti izrečena u riječkoj prvostolnici, a na službi Božjoj za akademsku mladež, ljeta Gospodnjega tisućudevetstodevedeset devete (bila loša godina, ali nas je skupila), kada je tadašnji riječko-senjski nadbiskup Antun Tamarut bio rekao da “Šnajder ne može biti intendant riječki!”, a to je bilo još ono najblaže što mi je tada natovario. Zašto? Zbog ove rečenice u “Novom listu” o nadbiskupu, potom kardinalu Stepincu, a koja je išla ovako: “Stepinac bio je čovjek koji je imao teškoća usuglasiti principe svoje vjere i principe stvarnosti oko sebe.” (odnosi se na stvarnost kojoj se sada uspjenjeno kliče, tojest onu endehazijsku). Molim, tih sam godina ja još nekako figurirao kao dramski pisac. Ovo što sam o Stepincu rekao jest uvid dramskog pisca, i osjećaj za dramsko u nečijem životu. Dakle, tako nešto vidi dramatičar, baš kao što neki doktor gledajući nalaze, odlučuje o terapiji (ako je ona smislena). Molim, meni je harangom klera presječena karijera, a to je sigurno i bol i muka, no kad danas mislim o svemu tome, nejasno mi je zašto je Crkvi bilo tako važno da ja ne budem intendant Zajca: pa upravo noviji primjer dokaz je da to može biti svatko. Ali ne, ti, Šnajderu, ne! A ja sam, naivno, kao u onoj talijanskoj pjesmici, pjevušio: Idem i ja!

U redu, to bijaše davno. Ali ono što želim reći, i čega se i protiv volje moram sjetiti, jest sljedeće: Nadbiskuo Tamarut umro je nabrzo nakon te propovijedi, godine dvije tisućite. Zazivam upomoć sve svece, pa i samoga Boga, ali onoga kojega imade u vidu današnji riječki nadbiskup Uzinić, da ja njemu, Tamarutu, koji mi je uništio dio profesionalnog života, bacivši na me nešto kao anatemu u sjeni koje živim i danas, nisam nikada poželio da umre, k tomu još u mukama paklenim.

U redu, svakakvi se narodimo te živimo na svijetu dok nam to dopuštaju Božji sluge. Pa eto, bilježim da živi i tako nešto kao naš fra Marinko, gvardijan svetišta Marijina, upravo franjevačka samostana sinjskoga… Ako sam mu točno ispisao titule! Jer njihovi su “činovi” tako komplicirani i razvedeni kao u vojsci. Ali nije čuditi se tome: hrvatska je crkva i opet, kao u doba NDH, postala ecclesia militans, vojujuća crkva.