Pokojni otac moje prijateljice, iznimno duhovit i pronicljiv čovjek, dijelio je svoje radne kolege na četiri vrste: vrijedne i sposobne, sposobne i lijene, nesposobne i lijene, i nesposobne i vrijedne. Ako možeš odabrati, znao je reći, između sposobnih i lijenih i nesposobnih i lijenih uvijek odaberi prve, nisu korisni ali su pametni i već zbog toga znatno manje iritantni. Ono s čim nemoj nipošto imati posla su nesposobni i vrijedni, jer proizvode samu štetu, koju više deset ljudi ne može popraviti.

Na nesposobne i vrijedne sam mislila noćas kada sam se već bila spremila za spavanje, nanijela sve kreme i popila tablete, a onda u pidžami i po kiši otišla stajati ispod drveta koje još uvijek stoji, kao fantom, premda su mu bageri potpuno izmrcvarili korijenje. Stajali smo tako u tišini i na kiši, drvo koje ne zna da je zapravo već mrtvo, i ja na koju je posve moguće da se to isto odnosi, samo što još uvijek ima nade da moju smrt neće prouzročiti vrijedni i nesposobni dok hitro štambiljaju građevinske dozvole. Bilo je tužno, i bilo je na neki lijep način i ekstremno tiho, osim zvuka kiše koja se slijevala niz moju kosu i niz lišće nesretne ladonje.

Razmišljala sam o osobi koja je posadila stablo, po prilici sam mogla rekonstruirati kako je to išlo. Nakon Drugog svjetskog rata, kvart su naselili, s nešto iznimki, niti imućni, niti privilegirani ljudi. Pokojna nona Marija iz prizemlja susjedne kuće tu je došla negdje iz središnje Istre trbuhom za kruhom, i ona i muž bili su iz sela koje su gotovo posve istrijebili nacisti, sve su ih postrijeljali. Dobili su taj stančić u prizemlju i poslove u industriji, a djecu su izvodili su mali park trokutastog oblika koji se je nalazio s druge strane ulice. Tamo su žene u hladu sjedile i bavile se “ručnim radom”, muškarci su se kartali a djeca su bila na zraku i u igri, puštena na slobodu iz tijesnih i pomalo mračnih stanova u kojima su imali samo ono najnužnije.

Potom je krenuo prvi val poduzetništva na socijalistički način; kako bi tko kupio Juga, Fiata ili Fiću shvatio bi da te jeftine i nekvalitetne automobile nije dobro držati na kiši i suncu, trebalo je da budu “garažirani”. Zauzeli su javnu površinu jer sve je to naše (ironično, posve u duhu filoustaškog pjevača koji tako ovih dana “nacionalizira” tuđe krovove), i za potrebe napretka i bolje tehničke opremljenosti parkić je uništen, da bi se na toj poziciji i dan danas nalazilo nešto što je kombinacija brazilskog slama i automobilskog otpada, jedna rugoba otporna na sve okolnosti i sve promjene i vlasti i režima.

Vjerojatno je tada netko zasadio ladonju, pored parcele uništene bombardiranjem, za svaki slučaj na “javnoj” površini, jer se nije znalo što će se događati sa zemljištem na kojem je srušena kuća, niti što se dogodilo s njezinim stanarima. Ta je sadnica vjerojatno također doputovala iz nekog sela u središnjoj Istri, netko ju je pažljivo izvadio iz zemlje, i stavio u vlažne listove novinskog papira.

Čak uobražavam da znam iz koje kuće su bili ljudi koji su je tamo posadili, premda su umrli prije mog dolaska, ali jasno je da su za tako nešto bili motivirani oni koji su bili najbliže i mogli su najviše profitirati od hlada.

Povijest grada burna je, često je bila ekstremno okrutna, ali te male ljudskosti uvijek negdje probiju kroz formalnu povijest i njezine često oprečne narative.

Kako vrag uvijek dođe po svoje samo pod različitim nazivima, jednom je to “progres”, drugi put “nacionalizacija” a treći “investicije”, tako je došao i o to posljednje drvo, drvo poratnih siromaha koji su, nakon što su valjda jedini u familiji izbjegli strijeljanje, pokušavali u tvrdom industrijskom i vojnom gradu zadržati barem dio opuštenog i normalnog društvenog života kakav su vodili u svojim seoskim dvorištima.

Kako je kvart neugledan, a zbog onog automobilskog otpada i ruševnih betonskih garaža u koje nakon fiće više ne može stati nijedan automobil neprivlačan za razgledanje i šetnju, tu iz gradske vlasti ne dolazi nikad nitko, pa prema tome nitko nije u proteklih 70 godina registrirao da nema parka, nego je narasla ladonja. Stoga nikom nije napamet palo da bi na jedno takvo mjesto trebalo doći iz ureda prije nego što se izda građevna dozvola, i vidjeti što se, osim razbacanih kontejnera i najčudesnijih provizornih parkinga, nalazi na parceli na kojoj se ima dogoditi investicija.

Smrt drveta, ne samo zbog toga što je rezultat vrijednog i ustrajnog štambiljanja papira nesposobnih, tragična je jer njegov rast traje cijeli ljudski vijek, pa i dulje. Ukoliko se ne radi o sadnicama hibridnog voća, čovjek u životu može uzgojiti ravno jedno drvo koje će postići svoju punu visinu i širinu. Kako je to nešto što se nasljeđuje, može se reći da je taj čovjek, koliko god u drugim segmentima bio neuspješan ili uspješan, nešto ostavio svojim i tuđim potomcima. Mi smo to nasljeđe upravo rastranširali bagerima, i spremamo ga se zaliti betonom, iako je to čak iz vizure famoznih “investicija” bilo potpuno nepotrebno, moglo se je na opću korist riješiti drugačije. Gradske službe nekad rade dobro a nekada su inertne, pa i to je oprostivo, jer ljudi nisu svi ni istih sposobnosti niti su uvijek efikasni i koncentrirani. Ovdje se dogodilo nešto treće, i nagore: da su te iste službe odradile “posao” na trajnu štetu grada i građana, nisu radile ni dobro ni loše, već, što je potpuno paradoksalno, radile su protiv. Protiv grada, protiv struke, protiv krajolika, i u službi razaranja, kao da je eksplodirala još neka zaostala bomba koja je na kvart bačena 1944. ili 1945. godine.