Otišao je Aldo Paquola, erudit, filmski kritičar i redatelj (Automati želja, 1979.). Otišao je gospodin koji je mnogima u gradu bio glavni smjerokaz koje filmove valja ili ne vrijedi gledati još od davnih dana lista Upitnik (1971.-1975.) pa potom Vala u kojem je već u prvom broju 1975. izveo malu diverziju kad je posve neočekivano, u nizu ideološki ostrašćenih tekstova, objavio tekst o liku i djelu Pier Paola Pasolinija, talijanskog redatelja koji je ubijen neposredno pred izlazak prvog broja Vala. Paquola se svojim izborom tema i osebujnim stilom u to vrijeme isticao izlazeći daleko izvan okvira uređivačke koncepcije, a potom je godinama svojim kritikama u Novom listu usmjeravao ukus riječke publike željne dobrih filmova. Na kraju, ne i najmanje važno, napisao je i niz osebujnih novinskih kolumni pod egidom Okovani djetlić (ukoričene u knjizi Samozatajni hermafrodit) kojima je oslikao sebe, grad i svijet u kojem je živio. Počivao u miru, Aldo.