“Svijet je knjiga i oni koji ne putuju čitaju samo jednu stranicu”.

Sveti Augustin

Putopis se oduvijek činio nedovoljno zaokruženom formom. Zašto pisati o nekoj zemlji, pitali smo se. Koji je tomu povod, poanta? Knjige o putovanjima katkad su mi se činile tek izgovorom za autore u potrazi za materijalom o prilično sumnjivim izletima – sve dok mi u ruke nije dopao neočekivani izvor, Nabokovljev roman “Smijeh u tami”, gdje u jednome ulomku pisac živo ilustrira putopisno spisateljstvo. Jedan od likova, naime, kaže: “Pisac, primjerice, govori o Indiji koju sam vidio i oduševljeno priča o plesačicama, lovu na tigrove, fakirima, betelovim orasima, zmijama: glamuroznosti tajanstvenog Istoka. Ali što to znači? Ništa. Umjesto da vizualiziram Indiju, ja samo dobivam jaku zubobolju od svih tih istočnjačkih užitaka. Sada, postoji i drugi način, primjerice, čovjek koji piše: ‘Prije nego što sam legao spavati, stavio sam mokre čizme da se osuše i ujutro sam otkrio da je na njima izrasla gusta plava šuma (‘Gljive, gospođo‘, objasnio je)…‘i Indija odmah oživi za mene. Ostatak je posao.“

Putopisna ili odeporna književnost govori o ljudima, predjelima, događajima i onome što vidi autor koji se nalazi u nepoznatoj zemlji, a kojem je jedna od glavnih svrha – potraga i čuvanje uspomena i iskustava. Biserka Goleš Glasnović, koju sam kao književnu autoricu upoznala kroz njenu poeziju, u svojoj – posve sam sigurna – vrsnoj knjizi putopisa, objavljenoj kod Durieuxa, pod naslovom “Šarm oskudice”, dokumentiranjem svojih putovanja stvara zapise o mjestima, ljudima koje je srela, stvarima što ih je vidjela i aktivnostima u kojima je sudjelovala omogućavajući čitatelju uhvatitit barem nešto od tih putovanja i sačuvati ih u memoriji. Osim toga, ova knjiga prenosi vrijedne podatke za pojedina odredišta, briše prašinu s nekih kulturnih epoha i događaja, otvara čak pitanja o porijeklu nekih naroda i nastanku jezika (govora), daje lucidne savjete ili jednostavno s čitateljem dijeli svoju avanturu pripovijedanjem priče.

Podijelivši knjigu u pet glavnih poglavlja (Listića!), Goleš Glasnović ulazi u stvarnost posjećenih mjesta modernim i pomalo sentimentalnim pristupom. Ono što vidi svojim „putničkim okom“, nešto što postoji u materijalnom svijetu, prenosi u vlastiti svijet značenja. Njena vizija u tekstu tako postaje kulturna operacija; oblikuju je mjesta, predmeti, tijela, mitovi, stabla, slike, pejsaži i riječi. Sve to prenosi i nama kako bismo i sami taj nepoznati svijet percipirali. U svojim putopisnim listićima autorica izražava narativni prostor iz kojeg i ona kao pripovjedačica i čitatelj proučavaju, prosuđuju i kategoriziraju različite kulture i društva koja ona kao putnica prolazi. Fotografije unutar knjige (kojih je moglo biti i više…) označavaju pak njeno putničko iskustvo kao autentično, dočim odnos između teksta i slika u putopisu konceptualizira unutar opsežnog područja istraživanja i opisivanja.

“Šarm oskudice” na neki način odražava međukulturni susret između autorice kao putnika i dijela svijeta koji opisuje. Usput se, primjerice, često ugodno zanese i upriliči čitatelju pokoji bukolički opis prirode, primjerice: ”Crnovrate guske pasu travu, a vjeverica se hrani u šipražju ispod postavljene malene kuće crvene fasade i bijelih prostora. Magličasto je i sniježi.” Intonirajući opise na pozitivan, duhovan način – bilo da je riječ o krajolicima, mitovima, starim vjerovanjima i bogovima ili o umjetnosti i spomenicima, odnosno starim jelima poput soparnika, piše neposredno, vodeći računa o svakoj informaciji, ritualnom ponašanju ili tehnološkim uvjetima života i povijesti. Temi putovanja pristupa s jakom emocijom, zbog koje ne škrtari na riječima. Štoviše, nagrađuje nas novim riječima ili izrazima.

U zapadnom svijetu u kojem se čini da je biti istinski sretan postala nemoguća misija, Biserka Goleš Glasnović na svojim putovanjima po Europi pronalazi posebne i sretne ljude i preko njih procjenjuje lokaciju, ljubaznost, umjetnost, povijest, etiku, pa i politiku. Možda sva ta mjesta koja ona obilazi i potom opisuje u knjizi nisu prihvatljiva posjetiti (Ukrajina, primjerice), ali su idealna za opisati kako je to autorica učinila. Štoviše, nakon što stigne u zemlju domaćina, vizualna percepcija ove spisateljice putnice o novom svijetu oko nje poprima novu relacijsku dinamiku. Kao što ističe Michael Cronin, prevlast vizualnog često je rezultat ograničenja verbalne komunikacije između putnika i lokalnog stanovništva: „Ako ne možete govoriti, možete barem gledati“. Upravo to čini Biserka Goleš Glasnović kada susreće ljude s kojima slabije komunicira. A kad to opisuje, shvaćmo kako se uspostavlja reciprocitet, gdje putnik vizualno prisvaja druge, a autohtoni stanovnici zadovoljavaju vlastitu znatiželju gledajući stranca tako da „dvije strane određuju međusobne postupke i želje“.

U ovom slučaju, kulturno i politički regulirani pogled ulazi u putopisne narative, vizija i pisanje susreću se u činovima koji nikada nisu pasivni ili dvodimenzionalni. To su posredničke i utjelovljene radnje kroz koje su putnici “stvarali” i preoblikovali svijet oko sebe kroz povijest. Mislim da se upravo iz toga spontanog saznanja autorici nametnuo naziv knjige “Šarm oskudice”, koju ona opisuje na sljedeći način: “Šarm oskudice posvuda je. U poslijepodnevu, u posve tihim mjestima, na protestantskim grobljima bez ukrasa i u savršenom redu posloženih kantica za zalijevanje cvijeća. U slijepim prozorima ciglenih crkvi. U obnavljanu najskromnijih kućica slamnatih krovova u čijim dvorištima suncokreti dodiruju prozore. Jedna introvertna ljepota koja se ne nudi, ali ostaje dugo, dugo prisutna i nakon povratka. Gotovo ljekovita.” (U rujnu prema Rujani, str. 58)

Žanr putopisa predstavlja jedinstveni oblik naracije koji se odlikuje sposobnošću da čitatelja uroni u daleke, nepoznate kulture, krajolike ili iskustva. Tom pravilu na spontani se način podvrgla i Biserka Goleš Glasnović, koja u knjizi ne dokumentira samo itineree ili mjesta, već istražuje duboke interakcije između sebe kao autorice i svijeta koji upoznaje nudeći pritom osobnu i vrlo široku introspekciju. “Šarm oskudice” stoga je svojevrstan putopisni dnevnik (autorica na jednome mjestu čak ističe kako je izvukla bilježnicu i krenula pisati…), koji se razlikuje od ostalih žanrova prije svega po subjektivnom pristupu. Spisateljica, naime, isprepliće uistinu detaljna zapažanja s osobnim promišljanjima, transformirajući narativ u vanjsko i unutarnje istraživanje.

Zahvaljujući njenoj bogatoj erudiciji i izvrsnoj pripremi za putovanje te dubokim introspekcijama u prvom licu čitatelj ulazi u taj njemu nepoznat svijet i ostvaruje vezu s, recimo, islandskim ili sjevernoeuropskim bogovima, začudnim svijetom slavenskih stabala ili hrvatske povijesti, upoznaje tajne land arta ili preoblikovanih i prirodnih krajolika itd. Načinom pisanja, jednostavno sublimiranim znanjem i onim što njeno “putničko oko” vidi ova autorica nadilazi formu reportaže; esejistički pristupa temama poput umjetničkih ili arhitektonskih; provlačeći ozbiljne citate ili ulazeći u rasprave o, na primjer, jezicima, posebice slavenskim, dokazuje zapravo tezu s početka ovoga teksta kako putopis uopće nije čvrsta forma, već zbir prvenstveno spisateljskog talenta, književnih formi, znanja i silne volje za istraživanjem.

Hrabar i znatiželjan duh ove autorice uistinu me oduševio. Putovala je kroz neke od najtežih i/ili najčudnijih terena samo iz znatiželje i kako bi vidjela mjesto i upoznala tamošnje ljude; preskočila je svaku prepreku i nastavila putovati uglavnom ne znajući što čeka nju i njenog supunika iza krivine. Povrh svega, o svojim avanturama piše na najrječitiji, najpoetskiji i najpastoralniji način, prikazujući lokalno stanovništvo u najistinitijem svjetlu i pričajući njihovu stranu priče kao da je i sama jedna od njih, a čitatelja vodi na putovanje vanjskog i unutarnjeg propitivanja.”I takav mi krajolik godi”, napisat će ova autorica putnica, “njegova ga melankolija nadilazi pa se u meni održava kao divna meditativna misao, kao molitva.”

Goleš Glasnović knjigu započinje predstavljajući putovanje kao najobičniji put u nepoznato: “Mjesto susreta s Marlis u Reykjaviku se mijenjalo, i moja se prisutnost gubila kao krajolici koji su prolazili kroz mene: crne boje ugašenih vulkana, prozirne boje leda koji se topi i šumeće boje vrela koja ne prestaju teći.” Istražuje teme odlaska na putovanje radi promjene, prirode i uočavanja neobičnog i egzotičnog, dok istodobno objašnjava da kamo god idemo, i dalje nosimo sebe – i sve svoje želje, nesavršenosti i ograničenja. Pritom u knjizi miješa različita gledišta. zemljopisno, povijesno, pejsažno, religijsko, pa donekle i političko.

Činjenica je da su se putovanja radikalno promijenila od pojave interneta: stranice s recenzijama, forumi puni savjeta često nam pomažu u planiranju boravka i odabiru hotela, restorana ili internetske usluge. Ali, to nikada i nipošto nije isto kao vjerovati pravom putopiscu, onom izoštrena pera, u ovom slučaju Biserki Goleš Glasnović i njenom djelu ”Šarm oskudice”, koje slobodno možemo nazvati dnevnikom putovanja po staroj Europi (premda nas knjiga vodi i u Ameriku, što je tehnički iskorak iz koncepcije u kojoj je autorica čitatelju ponudila zaboravljeni svijet mitova, prirodnih ljepota, kulture i etike na kojem je stasala Sjeverna i Istočna Europa, gdje se Amerika ne uklapa…).

Uobičajeni argument za putovanja jest da nas uzdižu u prosvijetljeno stanje, obrazuju nas o svijetu i s njim povezuju. Čak je i ugleni skeptik Samuel Johnson debelo prije novovjekih putovanja priznao: „Ono što sam dobio boravkom u Francuskoj bilo je to što sam naučio biti zadovoljniji svojom zemljom“. Nema dvojbe da putovanja uživaju određeni prestiž, dočim narativni glas, autora ili glavnih likova, djeluje kao bitan vodič u čitanju, privilegirana perspektiva, glas koji prati čitatelja u otkrivanju faza priče. Iz knjige “Šarm oskudice” već na početku izranja stil autorice kojim vješto, poetski suptilno materijalizira sredine kojima prolazi, mirise i boje, pozitivne ili negativne emocije i otkrića, prenoseći izvorne dojmove. Bez toga, i ova bi se putovanja koja čine jezgru i smisao autoričina štiva, neizbježno ispraznila od svog izvornog značenja: više ne bi bilo čisto otkrivanje drugih i drugačijih svjetova, već mehanička radnja svedena na razonodu, aktivnost kao i svaka druga za ubijanje vremena.

Više od nakupljenih kilometara i dnevnih koraka, ono što čitanjem ove knjige postaje zanimljivo jesu osjećaji i ideje, mutacije i unutarnje promjene. Pronašavši vlastiti stil i organiziravši ideje prikupljene putem, ova je autorica ispričala nevjerojatne priče o Islandu, Baltiku, Ukrajini, Americi, Hrvatskoj zagori… Konstelacije priča, avantura, susreta, anegdota i razmišljanja o putovanju, shvaćenom kao nepravilno, slobodno i fluidno kretanje ljudskog postojanja, koje nas vodi na udaljena mjesta i ere, čak i u zračne luke, prikazane su – jednako, bez razlike – kao „nemjesta“. Temeljna namjera bila je prenijeti duboku i značajnu poruku, podijeliti svoja iskustva bez samopromocije. Pa, ako se nježno izuzme dnevničko bilježenje, autobiografski intonirana poglavlja, prelijepe bukoličke inspiracije, avanturizam i stanovita doza dociranja kad je riječ o mitovima i povijesti jezika – tada bismo s nemalo sigurnosti ovu knjigu mogli nazvati meditativnim putopisom.

A svaki putopis onoliko je dobar koliko je dobra naracija, koliko je živopisan stil i kakvi su detaljni opisi. Iskrenost pripovijedanja, prepuštanje emocijama i percepciji, autentičnost izbora riječi (da, i to!), fascinirajuće anegdote, ravnoteža između činjenica i emocija, dobar izbor informacija, dijalozi kao sastavni dio pripovijesti u autentičnom obliku – sve to preplavljuje ovu knjigu. U modernom digitalnom svijetu, kada je svaki oblik putovanja prenaglašen (putovanje je niz fotografija, svaka svjetlija, sretnija i sjajnija od prethodne), pravo putovanje je posve drugačije. “Šarm oskudice” je stoga ogledna i pametna knjiga sa svim elokventnim opisima raspoloženja, kompatibilnosti na putovanjima (ili nedostacima), iskrenosti u opisivanju svakog aspekta kratkog ili dugog putovanja: počevši od toga koliko je teško napustiti svoj dom i njegove nemjerljive udobnosti, do toga kako nepoznato predstavljamo kao šarmantno dok naša okolina ostaje neistražena i nezapažena. Ova knjiga Biserke Goleš Glasnović zacijelo je jedna od bitnih knjiga za putnike, ali i za one koji žele razumjeti i naučiti primjećivati svoju okolinu, razumjeti učinak prekrasnog krajolika na ljudsko biće, naročito za one koji žude za dubljim životom i iskustvom i – za one koji ponekad otkažu putovanje kako bi ostali kod kuće. 

Zahvalna sam Biserki Goleš Glasnović što mi je pomogla imenovati mnoge osjećaje koji me prožimaju na putovanju i što me podsjetila i upoznala s cijelom plejadom klasičnih i zanemarenih mitova i božanstava uz koje sam učila čitati…