Svaki građanin obična je jedinka, uobičajenog, sasvim prosječnog zdravlja i, ranjiv kakav je, on se, očekivano, susreće s bolestima raznih vrsta. Svaki pojedinac sasvim je prosječno zaštićen od napasnika koji vrebaju na njegov unutarnji sistem. Takav je svaki građanin, osim, razumije se, saborskih zastupnika.

Saborski zastupnik je nad-pojedinac koji raspolaže super-imunitetom socijalne vrste. Njegovo osobito branjeno zdravlje predstavlja društvenu dragocjenost. On je mega-junak kojemu saborski dan imunitet, a stečen povjerenjem boležljivih građana, daje specifična prava. Jedna od njegovih glavnih ovlasti, koju tumači kao svoju časnu zadaću, postaje hrabro širenje zaraze među onima koji su mu osigurali nadmoćnu otpornost.

Tako svaki pravi, imunitetom zaštićeni saborski zastupnik, beskompromisno širi toksičan govor koji prodire ravno do srca njegovih sunarodnjaka. Boreći se za toleranciju i razumski utemeljenu moralnu ispravnost, on neistomišljenicima pljuvački poručuje – bando prokleta. Kada se super-otpornom društvenom predstavniku uzvrati željom da gori u paklu, on se, u čudu, manipulativnim obratom pred sugrađanskom publikom od progonitelja brzo pretvara u žrtvu. Odjednom prostodušno nevin, poistovjećuje se s imuno-osjetljivom gomilom, i daje svečano obećanje kako će, baš on (bolesno infektan) spasiti svoj (zarazom mržnje popljuvan) narod.

Drugi pak imunitetom zaštićeni saborski super-heroji uzvikuju povijesni, krvnički poklič. Objašnjavaju kako su, odvažno i smjelo, u poznat koljački uzvik upisali sasvim novo značenje. U njihovom shvaćanju (kojeg, tvrde, samo zlikovac ne priznaje), taj je usklik poziv na zajedništvo koje podrazumijeva jedinstvo istih i anulaciju ostalih kojima, dakle, preostaje društveni nestanak i, samim time, (simbolička) smrt.

U takvom trenutku širenja masovne zaraze čije su ishodište oni otporni, ugledni pisac, sasvim opušten, i okružen svojim sugrađanima, ispija kavu na subotnjem suncu. Dok mu ponosan pogled puca na izlog s tek izdanom vlastitom knjigom, on uživa u svojoj blagodarnoj situaciji. Ipak, imaginarij njegovog doživljaja nestvarno mu narušava starica koja mu se, bijesna, neočekivano obraća sa- govno. Iznenađen, ali spretan pisac ne ostaje joj dužan. On ju instiktivno zaskače kamerom, bilježi njenu pojavu u punoj figuri, pa joj spremno uzvraća napad objavom njene nezasjenjene, vremešne pojave na svom fejs profilu. Predavanjem na uvid njene izoštrene fotografije, on traži potvrdu njenog osobnog zla kojim se usudila povrijediti njegovu uzvišenu samo-viziju. Neposredno, ali jasno poziva svoje mrežne prijatelje da je omalovažateljski osude. Kolege i oni osobito snishodljivo raspoloženi sljedbenici pisca, prvi se uliznički pecaju na poziv, pa, umjesto na odmak od principa zla, usmjeravaju ga njemu u korist. Oni se, učtivi i kulturni, čude incidentnosti starice i sotoniziraju njeno lice. Zamazani u svojoj kolektivnoj net-dijareji, tumače kako su moralno čisti, i, gledajući u starcu kao u sliku, mrziteljski zure.

I tako pisac i starica, uvjereni kako su radikalno različiti, u svojoj suštini, postaju značajno slični. Društveno širena zaraza toksičnih, a imunih junaka, dotiče ih u usporedivoj mjeri. Infekt koji mentalno poništava, muti njihov vid pa umjesto da se promotre sa znatiželjom, oprostom ili barem ignoriranjem, oni se, društveno direktirani, spremno upućuju netrpeljivoj, i incidentnoj, uzajamnosti.

Unatoč svemu, prosječan imuno-kompromitirani građanin i dalje će očekivati da ga manipulativni širitelji zaraze rasterete od bolesti koju sami šire zrakom. Velebni imuno-štićenici tumačit će kako je prosječnom žitelju jedini izbor toksični udisaj ili nestanak. Na svaki će način sprečavati jasan uvid kako je društveni lijek neutralizacija (baš njihovog) lako širećeg zla.

Prihvat zaraze lakši je od borbe protiv nje. Otpor infekciji zahtjeva sramno prihvaćanje sugrađana da su svi oni, pa makar jednom, u razočaranim očima sugovornika, bili upravo – govno. Tek dozvoljavanjem mogućnosti vlastitog smrada, neugoda tuđeg vonja postaje znatno manja. Oslobođeni vlastitog srama i neugodnog straha zbog uzajamne nesnosnosti, oni neopterećeno mogu postati bliži. Tako prisni, umjesto lica sotone, u drugome mogu prepoznati ljudski lik kao jedinu sigurnu zaštitu koja će im u njihovoj zajednici ikad i biti potrebna.