Kad su okovi popustili i vojske se raspale, Istra je ostala gola.

Bez lanca. Bez stražara. Samo mukli međuprostor između.

Poručnik Barbero, kostur u izblijedjeloj odori, tražio je zaklon. Bio je to čovjek s očima bez sjaja, onaj koji je u Albaniji izgubio i vojsku i vlastito lice. Sa šačicom izmučenih vojnika našao je skladište iz doba Monarhije, prislonjeno na staru Lokvu.

U tom međuprostoru, među vinogradima i kamenjarima južno od Medulina, Barbero je tražio zaklon. Poručnik s praznim očima, čovjek koji je već bio samo sjena vlastite sjene.

”Nemojte ondje”, rekli su mještani. “Lokva uzima ono što joj ne pripada.”

Barbero se nasmijao. Kao čovjek koji se odavno smije samo praznini.

Noći su bile hladne i beskonačne. Stražar je nestao prvi. Bez pucnja, bez jauka – samo krug u vodi. Potom kuhar pa časnik veze.

Tragovi čizama vodili su ravno u Lokvu, a za njima voda je šaptala, kao da govori unatrag. Oružje, prijetnje, naredbe – ništa nije imalo težinu pred tišinom koja je gutala.

Barbero je tvrdio da je vidio bijele figure na površini. Koračali su po vodi kao po staklu, tražeći ravnotežu. Njegovi su ga ljudi izdali pogledom i tišinom. Neki su pokušali pobjeći – ali sutradan su pastiri u Lokvi čuli bubanj koraka, iako na obali nikoga nije bilo.

Voda se počela inatiti i danju. Konji nisu htjeli piti, stoka se vraćala s pašnjaka uznemirena, s očima punim bjeline. Jednom su djeca iz sela ušla u Lokvu bosonoga – i izašla s ranama na tabanima, kao da su po žeravici hodala. Ribari su pokušali zabaciti mrežu, ali bi se mreže vraćale rasparane, kao da ih je nešto iznutra izgrizlo. Čak su i ptice iznenada padale u vodu, bez krila slomljenih, kao da im je netko usisao dah.

Jedne noći Lokva je „disala“ – zrak iznad nje podizao se i spuštao kao da more diše u plitkom plućnom mjehuru. Tada su vojnici čuli šapat iz mulja. Netko je dozivao njihova imena. Po redu.

Kad su partizani iz Brigade Vladimir Gortan stigli, skladište je zjapilo prazno. Samo blatnjavi otisci na pragu i tišina koja nije pripadala danu.

U vodi se nešto pomicalo. Ne riba. Ne zmija. Sjena bez mase, ali s prisutnošću.

Dragica, mlada komesarka, zapisala je u bilježnicu:

”Ovdje nije bila vojska. Ovdje je nešto čekalo. I nije htjelo njih.”.

U selu se šaputalo da Lokva diše sjećanja. Tijekom oslobođenja južne Istre, na području Medulina nije pao ni jedan partizan. Kao da je magla imala vodiča.

Dragicu su znali vidjeti na obali. U zoru, s crvenom maramom u ruci. Bacila bi komadić u vodu, a Lokva ga nikad ne bi povukla. Samo bi ga nosila po površini.

Znala je stajati dugo, gledati vlastiti odraz i tiho reći:

”Znam tko si. I ti znaš tko sam ja. Nećemo zaboraviti. Ni ti ni ja.”

Skladište je danas srušeno. Na njegovu mjestu blista uljara.

Ali kad dođe rujan i vjetar okrene sa sjevera, ptice ne prelijeću Lokvu.

Oni koji znaju, još uvijek u šali kažu:

”Lokva ne zaboravlja. A kad bira stranu – bira uvijek istu.”