Ana Nikvul: ŽIVOT IZNAD

ŽIVOT IZNAD
.
živela sam ispod kamena i sa glavom u torbi
uvek na nišanu grabljivaca s noktima oštrim
da ne osetiš kad te zaseče da probije
bila sam u žrvnju sva rasturena na komade od želja i snova
mir mi je bio samo bezglasna molitva
i pepeo posle retkih bliskosti sa sobom
nečastivili me naivnu do bola i od bola sazdanu pokoricu
hteli da probiju do srži da me zakuju za prsten nesaznatljivosti
tiho su povlačili konop od slatkih reči što dovode do praštanja
da mi je plavilo udisaje plitke i uplašene
tražili su da puzim onda kad su bili najviše grešni
da raskravim snove do neprepoznatljivosti i zaboravim ih
onda sam najednom podigla glavu i kriknula toliko jako
da su se stakla od magnovenja njihovih polomila u paramparčad
i sve što je slatkorečivošću bilo nametnuto
postalo je prozor kroz koji se vidi apsolutna istina
i videh sebe odeljenu od sebe u šarenoj haljinici detinjstva
kako drugujem sa vrapcima gološijanima i makovima
što mi noge bodre da trćim što dalje trčim
i potrčah u susret toj ja i zagrlih je
kao što se grli najveća ljubav od boga poslata
u poslednjem momentu
i zaplakah od sreće
i umirih svoj plač jedva se pridigavši iz tudjih ideja
o tome kako sam varjača koja će mešati
čitav život jedno isto bezukusno i bljutavo jelo
i postah svoja so i svoj hleb i svoj vazduh i svoje sunce
i pomislih može li moj čamac navući na svoju obalu
iko ko laže i licemeri zarad sitnih dobiti svakodnevice
i spoznah kako mi je smešno ljudsko nastojanje
da ulovi u žaru navlačenja lovinu koja je ošamućena
od silnih mrvenja patnjama i kalom suzne samoće
pod pokrovom velikih briga nad malim godinama
koje traže potpunog čoveka od opreza sa snom
koji je spakovan kao da više nikad zasaniti neće
bila sam drvo i kamen i i zemlja i voda sam postala
baš kao što je svemogući ucrtao u kamen sudbine
da ću uvek da stignem na vrh
i upravo ono što izgubim snaga je moja i moj tron
s kojeg pobednički gledam
koprcanje sitnih priča zavaravanjem
kako su baš one onaj smisao koji neko naivan i mrtav
čeka
a kojeg razumem