Bez velikih didaktičkih nakana (premda mi je pisanje o poeziji postalo pretežiti dio posla),želim reći da je najveći dio poezije na Fb prilično razočaravajući. I ona u grupama, i ona individualna, otkrivaju zapravo da se malo čita i uči, dok s druge strane, egocetrična i egomanična crta prevladavaju, hraneći se drogom javne pozornosti. Svaka roba ima kupca i doslovce svaka poezija svoje čitatelje, što je donekle utješno, premda ne pridonosi općem stanju načitanosti ni jezične kulture u regiji.

Potvrđeni autori uglavnom se ustručavaju ili daju “robu na grame”, dok su pretendenti naprosto neumorni: mnogo proizvode, mnogo objavljuju, a rijetko profiltriraju to što puštaju u javnost. Aljkavost se odmah vidi: prozna struktura stiha, mnogo izjavnih rečenica, manifestnih objava “svijetu i okolici”, bez prave poante. Potom, kronično odsustvo ritma (koji je i u slobodnom stihu neobično važan!), riječi različitih dužina koje se međusobno potiru, genitivne metafore, opća mjesta, neodređenosti, koje katkada prelaze u nebulozu, srcedrapateljni sadržaji, utjecaj šlagera, vječita “svađa” s nevidljivim subjektom, kome su upućene ili grcave inkantacije ili ozbiljne prijetnje zbog neuzvraćenosti i neudovoljenosti ljubavnome zovu.

Moram vam reći da je ta poezija dosadna. Srce autora je kao vjeverica u bubnju, stalno se vrti u krugu istih tema, napinje se do pucanja, a nije baš lako ni to prenemaganje, simuliranje osjećaja i strasti, tamo gdje su drva vlažna i nema šibica za potpalu. Iskrenost, žestina, ciljana adresa, napeta struna i jasan zvuk, tako se rijetko čuju (posljednji put kod Simonide B. u jednom žiriranju) da odjeknu vibrantno među stotinu glasova. Osjećaj pokrića, kad točno znaš da je pjesma nastala s razlogom, osjećaj razmicanja mrene, tamo gdje je oko zamoreno gledanjem u prašnu dekoraciju banalnog postojanja..

“Poezija je kritika života” , govorio je M. Arnold, no može biti i himna životu i uzvišenje sitnoga, i otkriće “novog Jeruzalema” i apel za spas Amazonije, i krik protiv rata i osobna objava prosvjetljenja, ulaza u ezoterično, kao recimo u onoj Hamdije Demirovića pjesmi: “Kompozicija! Integritas, claritas, consonantia! / Pisati djetinjasto, kao da je i to nešto…/ Ali, šara na sagu se raspliće, gubi se zvuk i magli i sve- poput dječakova poljupca- u laganom zamračenju slike nestaje… / kao da tako mora biti / u svim mojim, opet pjesmama”.

Mogla bih o poeziji danima, satima, ali čemu to, napokon? Ono što hoću jasno i jednostavno reći jest zapravo porazno: Malo je dobrih pjesama. Zahvalna sam kad neku takvu na ovom mjestu pronađem i pročitam.

GPV

Ilustracija: Ivan NIvan: Put bijelih oblaka