Svi su fašisti, dok se ne dokaže suprotno. Svi žele biti fašisti. I, u tome neonazadnjaštvu – uspijevaju. Tubitak bira sebi svojega junaka. Važno je biti fašist pa makar i fašist bez fašizma. Mikro fašizmi dolaze izvana ali svoju energiju nalaze iznutra, u žudnji – jer svi žudimo. Žudnja nastaje samouspostavljanjem, iz žudnje za životom. Koja je to žudnja na kojoj inzistiramo? To je Moć! Koju i kakvu Moć volimo? Onu erotiziranu! Kako erotiziramo Moć? Logikom sitne suverenosti i liberalizacijom monopola na nasilje, sudom ukusa, pljačkom, silovanjem, ubijanjem, bijegom od žena fantazijama nasilja, uz ovisnost o njima. Što je to fašistička konzervativno-nacionalistička internacionala ponudila ženama, osim straha za vlastitu djecu? Voditi, često znači – zavoditi. Kako su ih zaveli? Prevarili su ih obećanjem pristupa zadovoljstvima muških afekata u izvedbi vlastite antifeminističke perverznosti. Fašizam je kult arhaičnog opremljen novim tehnologijama i umjetnom inteligencijom. Nacionalsocijalistički rasizam i antisemitizam fantazmatska je sinteza higijeničara bitka i privatnog policajca u liku fašiste koji spašava fašizam od fašizma. Nacistička noćna mora negrađanski je petromaskulini rat, obnoviteljska revolucija kontra nevolje s rodom, kontra obojenih migranata, liberalizma grabežljivih plutokrata, ljevičarskog besplatnog obrazovanja i zdravstva, protiv socijalno slabih i marginaliziranih, tih znakova skore propasti svijeta protiv kojih se treba boriti na život i smrt. Jezik desnice ideje su bez riječi, jezik ‘tajne’ i ‘elitnog znanja’ tvornica je praznine čiju efikasnost osigurava volja za nasilnom smrti, ushićeno žrtvovanje u svrhu transfera duše koja svoj život nastavlja ugrađena u svetoj grmljavini i sijevanju novog svijeta.
Svako razdoblje kapitalizma, svaka njegova kriza i demokratski ćorsokak na scenu polisa kao svog ‘takmaca’, odnosno kao svoju ‘panaceju’ donosi novo lice fašizma, novu htonsku energiju teutonskih vitezova u potrazi za ljepotom. Je li u povijesti bitka, odnosno u povijesti prevladavanja nihilizma, i odgovor na pitanja: zašto je Heraklit a ne Platon, zašto je tu-bitak a ne čovjek, radi li se o tu-bitku koji nije vezan za osobnost, tijelo, seksualnost, koji nema mamu i tatu, koji je bačen u svijet da bi kružeći s drugim tu-bitcima uz intervenciju države i Fuhrera stvorio generaciju i narod; zašto je metapolitika a ne filozofija, zašto je ‘briga’ a ne ljubav, zašto je konkretni pojedinac određen krvlju i tlom, a ne apstraktni građanin definiran razumom i zakonom, zašto je ‘tko’ a ne ‘što’, zašto je poredak naroda a ne država…? Radi se o diskriminatornom razlikovanju utemeljenom na identitetu. Tu-bitak je nadređen biću. Prvo je bio Židov, a ostalo je povijest. Filozofski antisemitizam apostrofira izdvojenost Židova iz svijeta, njihovu nesposobnost za biti autentičnim. Židovi su narod Zakona, zato jer su nesposobni misliti, za razliku od Arijaca ukorijenjenih u rasnoj i vitalnoj normativnosti. Oni su semitski nomadi, bez-svjetovni, bez-temeljni, krivotvoritelji, zato trebaju zakone, oni su majstori makinacije, profiteri bankrota moderne, nesposobni za odgovore na sudbinska pitanja. Ovoj hermeneutici prljavštine treba pridodati i odbacivanje humanizma u korist ‘ekstatičnog stajanja u istini bitka’.
Zašto fašistima treba stalno novi početak? I kako uopće iznova početi? Je li dovoljno reći: Bog je mrtav. I na prazno mjesto Boga postaviti elitu ‘čeličnih romantičara’ koji strojevim korakom jure k samouništenju, filozofirajući u velikom stilu. Preziranje ljudskosti odvelo je sentimentalni kič ‘pastira bitka’ do filozofske destrukcije čovjeka. Ljudi koji svakodnevno žive kao svinje, ali hrabro gledaju smrti u oči, umiru kao ‘autentični’. Budući ratovi bit će nastavci kulture drugim sredstvima.
Politika univerzalnog otpora fašizmu mora postati nova internacionala slobode, jednakosti, bratstva i pravednosti. Mišljenje političkoga pripada utopijskoj preobrazbi svijeta. Ono utopijsko nalazi se u stvaralačkoj protumoći ‘eutopijskog’ – dobrog svijeta i dobrog života. Politika prethodi bitku, virtualno prethodi aktualnom, a filozofija stoji na mjestu nečega što ne postoji ali – postaje. Politika je umijeće nemogućega.
U uzvišenosti ‘manjinskog načela’ zadatak je angažiranog autsajdera, odnosno bastardnog identiteta, prepoznati i ukazati na libidinalnu estetizaciju nacizma koja kruži popularnom kulturom, glazbom i filmom skrivena ispod socijalne razine prepoznavanja, izumiti anarho-erotizam tijela u difuznom stanju, napustiti logiku, nagovarati na čežnju, taj neuredan, neplemenit i samorazoran silazak u ‘srce tame’ uma, osuditi mikrofašizam u svima nama, u našim glavama i svakodnevnom ponašanju, prokazati žudnju za onom moći što vlada nad nama i eksploatira nas na razini super ega, zamijeniti organizacijske formate klasičnog antifašizma inovativnim kritičkim modalitetima budnosti i mikropolitičkom antikapitalističkom borbom. Fašizam je svako euforično inzistiranje na dominaciji. Fašizam je svaki govor iz Ja. Nema revolucionarne politike, postoje samo društveni odnosi, odnosno jedino društvo može biti revolucionano. Nema pravoga života u pogrešnome. Otuđenje se može dokinuti samo zajedničkim naporom. Nema ljudskih prava bez prava životinja. Nema antikapitalizma bez antifašizma. Nema feminizma bez ekologije. Nema subjekta nadolazeće zajednice bez dekonstrukcije pojmova države, morala, obitelji. Jednog dana pitanje više neće biti: jesmo li bili pravedni?, nego: jesmo li bili dobri!
radio gornji grad 
