Moguće je kako je desničarska, ustaška i pseudo-ustaška indoktrinacija, ali i političke silnice i koncepti koji slijede tu paradigmu, danas ponovo najveća opasnost za demokratski karakter hrvatske države, ali i za samo njeno opstojanje Hrvatske kao samostalne i suverene države. Pišem to nakon svih tih prosvjeda protiv agende lijeve kulture i, naravno politike, a čemu smo se osvjedočili događajima proteklih dana u Benkovcu i Šibeniku. Naravno, težnja za ušutkavanjem ljevice konstantno je prisutna u javnom životu, a ovog puta su za reduciranje misaone, umjetničke i javne svijesti upotrebljeni branitelji to jest njihove udruge. Upravo je u tome možda i najbizarniji apsurd aktualnog političkog sukoba. Naime, boreći se za slobodu Hrvatske i demokracije, njezinu samostalnost i slobodu od jugoslavenske unitarističke agende kao i veliko-srpskog šovinizma i agresije, branitelji su oslobodili Hrvatsku i omogućili joj da bude demokratska i samostalna u modernoj međunarodnoj zajednici naroda i tradiciji slobode zapadnog svijeta. Zašto onda i dan danas povici kako se i dalje bore protiv Jugoslavije, utvare koje odavna nema, kako bi se tome dodalo na skupu u Benkovcu i ”Idemo u Srb”. Je li uistinu nacionalna mržnja ono što je jedini produkt Domovinskog rata, je li doista discipliniranje ljevice temeljni interes državotvorne politike kakvu smo imali prilike vidjeti na spomenutim protestima.
Vjerojatno je stvar puno dublja od sama zabraniteljska fenomena i pozivanja na ‘povrijeđene ‘osjećaje” branitelja. Naime, buđenje i manipuliranje elementarnim osjećajima prikriva suštu racionalnost i odbacuje i zanemaruje bilo kakvo političko mišljenje mizernom frazeologijom koja želi promovirati i potvrditi samo jedan i svakome određen/namijenjen osjećajni koncept i njegove suštinski mitske korijene. U tome je gotovo teatralna tragičnost cijele situacije, povijesno usporediva s buđenjem elementarnih osjećanja u Njemačkoj ili Italiji dvadesetih i tridesetih godina XX. Vijeka kasnije stilizirane u Nacional-socijalističke diktature. Naravno da se, posve bizarno, desnica i suštinski i propagandno vraća svojim tamnim korijenima, izgleda nikad prežaljenom civilizacijskom porazu. Tome u prilog ide i cijela ta aktualizirana mitopoetika Hrvatske i njezine državnosti što se u nedogled provlači kroz medije i javnu svijest. Na kraju krajeva, ako se na drugi način ne može racionalno i problemski definirati hrvatsko nacionalno pitanje, onda valja Hrvatsku pogurati u sferu mita, u sferu u kojoj je legitimno ”osjećati” Hrvatsku kako bi se istom voluntaristički vladalo, a posebno i napose njezinom kulturom.
Paradoks cijele te priče jest činjenica kako Hrvatska postoji i oslobođena je ili osamostaljena u njezinim Avnojskim granicama, dakle, na temelju antifašističke i ljevičarske agende čija se lojalnost i struktura propituje od početaka Domovinskog rata pa do danas. Bez tradicija Narodno oslobodilačke borbe i njezinih pravnih akata uključujući i Avnoj i Ustav SR Hrvatske iz 1974., današnje Hrvatske međunarodno priznate ne bi ni bilo. Ne počivaa Hrvatska na fantomu Banovine Hrvatske, već upravo na tekovinama onog što nam je donijela borba protiv okupatora i domaćih izdajnika u Drugom svjetskom ratu. Dakle, Hrvatska u Domovinskom ratu nije oslobođena ni u kakvoj drugoj opciji nego upravo onoj kakva je nastala u bivšoj SFRJ. To što se ta tvorevina raspala, što smo ratovali za slobodu protiv Jugoslavenske narodne armije koja se uglavnom stavila na stranu neprijatelja, a kamoli prihvatili tzv. NDH-a kao temelj moderne Hrvatske. jer to bi značilo da smo se odrekli hrvatske samobitnosti i njezina političkog i geografskog određenja. Naprotiv, svi mi dragovoljci i branitelji borili smo se za jedinstvenu Hrvatsku u njezinim priznatim granicama i u tome uspjeli i pobijedili. Nema agresorske platforma istočne granice Virovitica – Karlovac – Karlobag. Niti jednom susjedu nismo uzeli niti pedalj zemlje niti je to bio cilj osamostaljenja. U tom pogledu Hrvatska je i dan danas zemlja određena međunarodno priznatim avnojskim granicama sviđalo se to desnici i njezinim trabantima ili ne.
Apsolutno i nedvojbeno branitelji Hrvatske zaslužuju svako poštovanje, ali isto to poštovanje zaslužuju i njihove preteče, partizani koji su pobijedili u Drugo svjetskom ratu, a čiji su spomenici velike umjetničke vrijednosti uništavani rušeni od devedesetih do danas. To ukazuje ne samo na netrpeljivost i očitu mržnju na prethodni povijesni period, već i na iracionalan odnos prema vlastitoj povijesti i njezinoj dobrobiti. Nije nikakvo čudo što politički koncepti poraženi u Drugom svjetskom ratu upravo u svojatanju Domovinskog rata i njegovih tekovina vide prostor za afirmaciju svojih politika i ideja, a sve u skladu s onom već spomenutom ”mitskom” Hrvatskom gdje nije važno ništa osim osjećanja za ”bilo vlasti” koje je ujedno i ”bilo naroda”. Takve politike ustvari preziru postojeću Hrvatsku kao i njezine granice. Narodna samobitnost tu je stvar više agresije nego opstanka jer shodno zemljovidima tzv. NDH koji su se zadnjih trideset i kusur godina stalno pojavljivali u desničarskim medijima, jasno je kakvu Hrvatsku ti akteri žele. Na očigled do Drine, a kao ne onda bar s Herceg Bosnom, ako je vjerovati kartografskim prikazima. Zato i upravo zato, ljevicu treba cenzurirati, zabraniti i nabiti na stup srama. Pisce koji slobodno misle također ušutkati jer ‘ovo nije njihova zemlja, kažu ”u ovoj zemlji vrijede naša pravila.”