Mi doma Savianovu Gomoru shvaćamo kao vrstu ekonomskog priručnika. Bez ironije, jer u toj knjizi strahovito je iscrpno dokazano da veza između kapitala i mafije nije tanka, nego je izbrisana, više je nema.
U ovom mom mikrosvijetu (a ja živim u tom nekom prostoru koji je do jučer bio prividno siguran, prostoru između stana, Arene, muzejskih galerija i muzejske zgrade, sa svakodnevnim izletima na Stoju i Verudu) sada Saviano postaje svakodnevna referenca. Za one koji su bolje zapamtili knjigu, kada spominje odnose između mafije i raznih gospodarskih grana, od svijeta visoke mode, tržišta narkotika i oružja, do krijumčarenja živih i mrtvih migranata, Saviano posebno naglašava i osobito opširno opisuje dvije mafijaške aktivnosti: građevinu i nelegalna odlagališta otpada.
Svakog jutra kada izađem na ulicu i vidim “gazde” u terenskim automobilima s mračnim staklima (to je kao pogrebna povorka koja svako toliko prolazi ulicom, samo što se ne zna čiji je pogreb), kad čujem nove slučajeve prijetnji i zastrašivanja direktnih i indirektnih, kad vidim strah, kamere koje snimaju gradilište i ljude koji fotografiraju pretjerano zainteresirane prolaznike koji se predugo zadržavaju kraj ograde na javnoj površini, kad vidim kako se bagerom nasrće na objekt u kojem s druge strane žive ljudi, kad bacim oko na neki od dokumenata u katastru, sjetim se Roberta Saviana i Napulja.
“Cement. Nafta juga. Sve nastaje iz cementa. Ne postoji poslovno carstvo rođeno na jugu a da ne uđe u graditeljsko nadmetanje: raspisivanje tendera, zakupi, radovi, kopovi, cement, materijali, malteri, cigle, skele, radnici. To je oprema italijanskog preduzetnika. Italijanski preduzetnik čije carstvo ne počiva na cementu nema nikakvih izgleda da opstane.”
“Ja znam i imam dokaze. Uspešni italijanski preduzetnici utemeljeni su na cementu. Oni su deo cementnog ciklusa. Znam da pre nego što se preobraze u muškarce okružene manekenkama, u voditelje s jahtama, u jurišnike financijskih grupacija, u kupce novinskih kuća, pre i posle toga stoji beton, preduzeća u zakupu, pesak, šljunak, kamioneti puni radnika koji rade noću i nestaju ujutru, trule skele, lažna osiguranja. Najuspešniji talijanski ekonomisti oslanjaju se na debljinu zidova”.
Ono što kod Saviana nedostaje je trgovina i eksploatacija spomeničke baštine. Pripadnici klanova, bez obzira je li to Sistem (kako sebe naziva Cammora), Cosa Nostra ili Ndragheta nikad ne grade svoje predimenzionirane i često vrlo bizarne kuće pored milanske katedrale, rimskog Koloseuma ili napuljskog Castel Nuova. Spominjem to danas u telefonskom razgovoru prijateljici, koja odmah ima objašnjenje. Pa to je sve već odavno zauzeto, kaže. Tamo sjede bogati stanari i vrlo profitabilne tvrtke, imaju skupe odvjetnike koji ih štite. Tvoj kvart je siromašan, skoro svi tamo ste siromašni, i nitko vas neće zastupati jer nemate za odvjetnike.
To objašnjenje mislim da je točno. Osim “poslovnosti” i cementa, postoji veza između cementa i siromaštva, rezidencijalni se kvartovi ne cementiraju, “poduzetnici” koji cementiraju i uništavaju gradske četvrti u pravilu u njima ne žive. Stanuju u kućama s velikim okućnicama i bazenima, te kuće okružene su sa svih strana zelenilom koje je često dizajnirao vrtlar, posjeduju vlastite nepregledne maslinike i mjesta za automobile natkrivaju pergolama.
radio gornji grad 
