Kad smo prije dosta godina ispraćali profesora Solara u mirovinu – a proveo je on sav svoj radni vijek na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu – onda je kolegica Gordana Slabinac dala načiniti majice sa suncem i planetima i s natpisom SOLAR SYSTEM. Za vrijeme domjenka sve su članice Odsjeka nosile tu odjeću i još su se na kraju u njoj slikale u slavljenikovu društvu. U prvi mah, to je izgledalo kao dobra dosjetka, kakvih je poslovično duhovita Gordana Slabinac izvela bezbroj; ali kad bi se bolje pogledalo, u tom je nedužnom štosu skriven neki dublji smisao. Skriven je barem za mene, pa sam se zato još od one male svečanosti često vraćao na taj solarni sustav, te o njemu razmišljao, da bih na kraju zaključio kako sam u tom sustavu zapravo i ja proveo sav svoj profesionalni život. Možda je ovo prigoda da to svoje osvjedočenje pokušam obrazložiti.

To osvjedočenje pak nije zasnovano na nekim čvrstim racionalnim argumentima, nego se više sastoji od sjećanja, slutnji i nostalgičnih sličica. Zato ovdje moram čitatelju predočiti svoja najvažnija iskustva s profesorom Solarom, od onih posve davnih, pa do jučerašnjih, nadajući se da ću tim nesustavnim opisom najbolje prikazati nešto što doista jest sustav.

Govoreći o najdavnijim zbivanjima, počet ću od onih koja su se odigrala prije više od pedeset godina, u vrijeme kad sam bio brucoš. Nekako mi se čini da su upravo Solarova predavanja bila prva što sam ih slušao na Odsjeku za komparativnu književnost, a ako i nisu bila prva, upravo sam njih zapamtio kao početna i najvažnija. Sjećam se čak i vremena: bio je to ponedjeljak u pet popodne, inače termin profesora Hergešića, kojega je Solar valjda tada nekako zamjenjivao. U svakom slučaju, znam dobro da su me ta predavanja impresionirala i ujedno me zauvijek pridobila za studij komparativne književnosti (jer sam u početku, kao i svatko, ponekad i sumnjao u opravdanost svojega izbora). Zašto se pak dogodilo upravo to, i upravo sa Solarovim predavanjima, ja i danas mogu samo nagađati.

Pa, evo, nagađam: stvar je u tome što su ona bila u istom trenutku i teška i laka; ili, da kažem metaforički, što nisu plašila slušače. Znam da ove tvrdnje traže objašnjenje, pa se žurim da ga dadem, a to mogu učiniti samo tako da usporedim Solarova predavanja s predavanjima drugih nastavnika. Pa kad sam već spomenuo profesora Hergešića, uzet ću njega za primjer. Na Hergešićevim predavanjima redovito se radilo o izlaganju znanja, i student se mogao samo čuditi koliko toga znanja ima i pitati se kad je profesor sve to znanje uspio prikupiti, koliko ga je truda to koštalo; i, mogao se student obeshrabriti, ne nalazeći u sebi snage i volje da na znanju toliko radi. Kod Solara je bilo drugačije, jer on nije izlagao znanje, nego je demonstrirao mišljenje: slušatelj je imao dojam da predavačevi zaključci o izloženoj građi nastaju pred njegovim očima, i da je i sam Solar upravo toga časa do njih došao. A izlagao je on – sjećam se i sad – problematiku koja je njemu, kao filozofu po obrazovanju, bila iznimno bliska, dok je nama – kao neukim brucošima – morala izgledati zapetljana i odbojna. No, on je uspijevao da nas za tu problematiku zainteresira i, još više, da pokaže kako se svaka teorija može svesti na neku jednostavnu jezgru koju je opet moguće izložiti u malo riječi. Sjećam se da nam je govorio npr. o Diltheyu i Wölfflinu, i to su bila neka od najboljih predavanja što sam ih ikad čuo. A to znači da je Solar savršeno vladao materijom i da je svaku od teorija shvaćao ne kao niz tvrdnji, nego kao neku vrstu mehanizma za koji treba pokazati kako radi. Ukratko, za sebe osobno mogu reći da sam bio impresioniran kako Solar znade misliti.

Poslije, kad sam počeo raditi na Odsjeku, jednom sam mu to i rekao: požalio sam se kako se često osjećam nedoraslim u srazu s nekim načelnim pitanjima naše struke, pa ako o njima i imam kakve ideje, nisam ih kadar ispravo razraditi. Solar mi je odgovorio: «Mišljenje je obrt, može se naučiti». Malo me je što toliko impresioniralo, pa sam se na to u sebi vraćao uvijek kad je trebalo da nešto domislim. Ali, naravno, nisam siguran da sam u tom obrtu, u kojem je Solar majstor, ja stigao makar i do statusa kalfe.

Ali, da se vratim na te prve susrete. Treba imati u vidu da je tada, kad sam ja počeo pohađati njegova predavanja, Solaru bilo dvadeset i devet godina. Desetogodišnja razlika među nama činila se mnogo većom nego što je postala poslije. Činila se mnogo većom između ostaloga i zato što se Solar tada doimao starijim nego što je doista bio: izgledao je otprilike kao čovjek od četrdeset godina. Malo što me je toliko osupnulo kao podatak da su on i Ante Peterlić vršnjaci, jer Ante je izgledao kao da mu je devetnaest, i više se uklapao u predodžbu o žovijalnom filmskom kritičaru, a manje u predodžbu o sveučilišnom profesoru, u koju se opet savršeno uklapao Solar.

Uklapao se možda i zbog općega svog fizičkog habitusa, a i zbog odjevnog stila što ga je tada njegovao. Fizički njegov habitus bio je vrlo sličan onome kakav je danas: nikada Solara niste mogli vidjeti da hoda brzim korakom prema fakultetu, ili da čak i potrkuje, kao što se drugim nastavnicima događalo. Nikad on nije pretjerano gestikulirao (zapravo, gotovo da nije gestikulirao uopće), govorio je svagda odmjereno i bez provala temperamentnih uzleta i padova, pri čemu sve to ipak nije bilo ni monotono ni nezanimljivo. A kad je riječ o odijevanju, treba znati da je profesor Solar u to vrijeme nosio veliki crni šešir i dugi, također crni kaput, i to ga je činilo starijim nego što je doista bio, dajući ujedno njegovoj pojavi nekakvu pomalo egzotičnu crtu.

Ukratko, te prve godine nisam izostao ni s jednog Solarova predavanja ili seminara i svagda sam imao dojam da sam pohađajući tu nastavu izrazito profitirao. Ali, već u školskoj godini 1966/67. iz Amerike se vratio profesor Svetozar Petrović i preuzeo nastavu teorije književnosti za drugu godinu, te sam tako dospio na njegova predavanja i u njegov seminar. Solara više nisam slušao, osim povremeno i neobavezno, kad bih dočuo da će on govoriti o kakvoj temi koja me zanima. Isto tako, nisam kod njega polagao ni jedan ispit.

Ali, to ne znači da sam ga izgubio iz vida. Bilo je tada na Odsjeku studenata koji su – za razliku od mene – imali smisla za personalne odnose i za pitanja moći, pa su tako ponekad znali načeti razgovor o tome što će se dogoditi kad profesor Hergešić ode u mirovinu. Njemu je, doduše, tada bilo istom šezdeset i dvije ili tri godine, ali se nama, onako balavima, to činilo kao duboka starost. U svakom slučaju, svi smo bili složni oko toga da će Hergešićevo mjesto prije ili poslije zauzeti profesor Solar. Svi su naprosto osjećali da je Solarovo mjesto na čelu Odsjeka, premda on nije bio najstariji po godinama i premda nije imao nekakvo šefovsko držanje. U svakom slučaju, kad sam jednoga proljetnog dana vidio Solara i Hergešića u šetnji na Savskoj cesti (a u tome je času Hergešić bio točno dvostruko stariji od Solara), učinilo mi se da gledam dva šefa Odsjeka, jednoga kojemu pripada prošlost i drugoga kojem pripada budućnost. I, učinilo mi se da je upravo tako dobro.

Zato se nisam nimalo začudio kad sam 1970. – zaposlivši se na Odsjeku kao asistent – shvatio da je Solar već pročelnik, premda je Hergešić još bio ondje, i bit će aktivan još otprilike godinu i pol dana. Solar je, naime, vodio administrativni postupak oko mojega zaposlenja, premda je mene na komparatistiku doveo – tako se tada govorilo – profesor Svetozar Petrović. Pri tome se Solar držao samozatajno do mjere koja je meni bila neshvatljiva, a tek ću poslije uvidjeti da je ona njemu prirođena, a na Odsjeku standardna. Jer, kad sam pristigao, Solar je dijelio sobu s Petrovićem, i imam osjećaj da su se njih dvojica sjajno slagali. Solar je, međutim, svoj stol tada prepustio meni, što niti je morao, niti je bilo uobičajeno, i još je pridodao nekakav humoristični komentar, u stilu: «Evo, budući da će vas Sveto šarafiti, red je da budete u njegovoj blizini».

To šarafljenje, međutim, nije trajalo dugo. Petrović je uskoro najavio svoj prelazak u Novi Sad, i već kad sam ja činio svoje prve korake na Odsjeku, on je svaki tjedan putovao i držao predavanja na obje strane. Meni je bilo žao zbog njegova odlaska, ali sam ga možda doživio još teže zato što su odlazili i drugi: profesor Hergešić najavio je da se želi povući u mirovinu, Breda Kogoj-Kapetanić spremala se odseliti u Ameriku, a uskoro će i Tomislav Kurelec dići ruke od sveučilišta i postati novinar. Ivan Slamnig je bio otišao već prije. Odsjek se izrazito kadrovski prorijedio, pa je bilo jedno kratko razdoblje kad su osim Solara, Peterlića i mene ondje bili još samo Maja Hribar-Ožegović i Đuro Novalić.

Spominjem to iz dva razloga. Jedan je taj što je tada funkcioniranje Odsjeka bilo izrazito otežano, osobito onda kad je trebalo obaviti prijamne ispite ili kakav drugi tehnički zahtjevan posao, pa je organizacija takvoga posla redovito padala na Solara. Drugi je razlog u tome što smo u tom, prorijeđenom sastavu, bili možda nešto bliži jedni drugima, tako da mi je Solar, otprilike nakon mjesec ili dva poznanstva, predložio da prijeđemo na ti, usprkos razlici u godinama i položaju, što je, dakako, za mene bilo velika čast. Poslije mi je – premda posredno – otkrio i gdje su korijeni toga povjerenja na kojemu je toliko inzistirao. Rekao mi je otprilike da sam ja – koji sam deset godina mlađi od njega – njemu generacijski bliži nego ljudi koji su od njega stariji samo pet godina. Objasnio je to time što su ljudi rođeni početkom tridesetih doživjeli one opake kasne četrdesete kao politički subjekti, dok smo i Solar i ja tada bili još djeca, pa smo, dakle, imali i drugačije povijesno iskustvo. Uzeo sam k srcu to objašnjenje, pa sam bio i sposobniji vidjeti stvari onako kako ih je Solar vidio. Zato sam se trudio da Odsjeku – što znači Solaru – pomognem u tim kritičnim trenucima.

A oni su prebrođeni zahvaljujući prije svega Solaru: on je, naime, tada započeo kadrovsku obnovu Odsjeka i tako odredio njegov profil za idućih nekoliko desetljeća. Istina jest da su mu i vanjske okolnosti išle u nekoj mjeri naruku, jer bilo je to doba koje je poslije nazvano Hrvatsko proljeće, a u takvim političkim trenucima uvijek se nekako povećaju sredstva za kulturu, te je i naš Fakultet tada dobio novac za cijeli niz radnih mjesta. Išlo je to, doduše, postupno, ali se ipak i te kako osjećalo. Najprije je s anglistike prešao k nama profesor Miroslav Beker, i to u vrijeme kad je još i Hergešić bio na Odsjeku, i tada se već lakše disalo. Potom je došao iz Splita Mirko Tomasović, pa je Katedra za komparativnu povijest hrvatske književnosti znatno ojačala. Slično je bilo i s Katedrom za opću povijest književnosti, jer došao je Gajo Peleš. A kad sam se ja jeseni 1972. vratio iz vojske, zatekao sam posve novu kadrovsku situaciju, jer u međuvremenu su pristigli Gordana Slabinac i Boris Senker.

Spominjem sve to zbog toga što je u svemu tome upravo Solar imao presudnu ulogu, i to u dva smisla, u strateškom i u taktičkom. U strateškom zato što je upravo on – u konzultaciji s nama ostalima – odlučivao koga ćemo izabrati za nastavnika na Odsjeku i za koje poslove. A u taktičkom zato što je Solar pisao i izvještaje Vijeću na temelju kojih su ti ljudi i primljeni na fakultet. Poslije bi, dakako, pisao izvještaje i za njihovu reizbornost, i izvještaje o njihovim doktoratima, pa napokon i izvještaje za njihova napredovanja. U jednom času nije bilo na Odsjeku čovjeka za kojega Solar ne bi bio pisao izvještaj, a kad smo nekom prigodom – uz kavu, za zabavu – računali koliko je toga zapravo bilo, došli smo do cifre od oko dvije tisuće stranica, s tim što se to zbivalo u vrijeme kad se Solarovoj izvjestiteljskoj karijeri nije ni izbliza nazirao kraj. Mnogim je ljudima, dakle, upravo on obilježio radnu biografiju i mnogi imaju razloga da mu budu zahvalni.

Kao što su mnogi od nas i njegovi strukovni dužnici. Ne toliko zato što bismo prihvatili njegov način mišljenja, niti u potpunosti slijedili njegovo shvaćanje literature, koliko zato što nas je impresioniralo njegovo intelektualno poštenje, sustavnost njegovih izvoda i kreativnost njegovih interpretacija. Zato smo svi bili iskreno radosni kad je prva Solarova knjiga, Pitanja poetike, naišla na lijep odjek u javnosti i pobrala neke važne nagrade: nije, mislim, bilo nikoga tko ne bi držao da su ta priznanja posve zaslužena.

A nama mlađima još je nešto kod Solara imponiralo, a to je bila njegova volja da zađe na nova područja, čak i po cijenu da ispadne posve nekonvencionalan. Odmah ću objasniti: tada, početkom sedamdesetih, objavio je Solar u uglednom znanstvenom časopisu analizu vica o dva raka što puše na dnu mora, te ju je poslije, pod naslovom «Vic kao književna vrsta» uvrstio u knjigu Ideja i priča. Teško je danas dočarati kakav je obrat to bio i kako je mnogo bilo ljudi koji su mislili da nije primjereno proučavati viceve sa stajališta ozbiljne znanosti, i teško je objasniti kakvo je olakšanje za neke od nas bilo kad se pokazalo da takva analiza može dati i te kakve spoznajne rezultate.

Ukratko, Solarove sklonosti – pa i u razmišljanju o književnosti – jesu oduvijek bile filozofske, ali to njega nije priječilo da zahvati sav raspon literarnoga procesa, i nije ga učinilo slijepim za rubne literarne fenomene u kojima se često krije ono što je bitno za samo središte. Zato nije nikakvo čudo što su se njemu obraćali – i što su iz njegovih spisa citirali – i oni koji su se bavili najsloženijim pitanjima naravi književnosti, i oni koji su proučavali usmene oblike ili trivijalnu literaturu. Uostalom, taj je raspon već vrlo rano i sam Solar naznačio napisavši esej «Zabavna i dosadna književnost». On je, doista, svagda bio imun na svaki dogmatizam, a to ga je učinilo otvorenim prema fenomenima koje je istom trebalo prepoznati kao nešto što se razvija i što će obilježiti budućnost.

Mogu tu tvrdnju ilustrirati i jednom anegdotom. Početkom sedamdesetih profesor Solar bio je teško obolio, pa se morao podvrgnuti dvjema kompliciranim operacijama. Kad su operacije sretno prošle i kad je bolesnik ušao u rekonvalescentsku fazu, odlučili smo Ante Peterlić i ja da ga posjetimo. Nismo, međutim, znali točnu adresu, nego samo naziv ulice, a bila je zimska večer, magla i loša rasvjeta, te je snalaženje bilo otežano. Jedino što nam je donekle pomoglo bilo je to što smo znali da Solar stanuje na prvom katu. Tako smo hodali ulicom i zurili u osvijetljene prozore, nadajući se da će se dogoditi nešto što će nas prosvijetliti.

I dogodilo se. Iza jednoga prozora ugledali smo dvije ruke kako drže rasklopljeni «Start»: netko je ondje ležao i čitao taj poznati magazin. «Start» se do toga trenutka bio razvio u ugledan intelektualistički list za koji su pisali i kojem su intervjue davali i najveći stručnjaci s raznih područja. A pri tome, i dalje je taj «Start» objavljivao slike golih žena i različite spolno-prosvjetiteljske rubrike, pa je tako bio zanimljiva mješavina pučkoga i elitnoga koja je dobro svjedočila o duhu vremena. Zato se nisam nimalo iznenadio kad je Ante Peterlić ugledavši one ruke kako drže reviju, uzviknuo: «Tu smo!» I, pokazalo se da je bio u pravu.

A ta kombinacija velike ozbiljnosti, radinosti i odgovornosti s vedrinom, humorom i ležernošću, bila je i inače svojstvo Solarova rada na Fakultetu i njegova postupanja na Odsjeku i drugdje. Nikad on nije težio za nekom rukovodećom pozicijom, nego su mu uvijek drugi nudili da takve pozicije preuzme. I, on ih je preuzimao, najčešće preko volje, ali sa sviješću da je riječ o općem dobru. Dok bi te dužnosti obnašao, uvijek je Solar nalazio načina da umanji značenje hijerarhijskih odnosa koji određuju da on bude na vrhu a drugi ispod njega, uvijek se prema podčinjenima odnosio kao prema sebi ravnima, i uvijek je radije sam odrađivao posao nego da kome naredi neka taj posao obavi. Nikad ga nisam čuo da je podigao glas, nikad ga nisam vidio gnjevnog, nikad se ni s kim nije svadio. Uvijek je bio rođeni vođa, pa mu je zato vodstvo i išlo tako lako. Solar je oko sebe stvarao dobru atmosferu, i svi smo rado obavljali poslove osjećajući se kao da ih obavljamo za njega, premda smo ih obavljali za sebe i za zajednicu. Imali smo dojam da smo od svega zaštićeni dok je god on bio s nama i dok smo se mogli na njega osloniti. Jer, često nam se dogodilo – barem se dogodilo meni – da budemo iznenađeni kako dobro Solar vidi probleme naše struke i našega Odsjeka i kako dobro predviđa ono što će se s jednim i drugim zbiti u budućnosti.

Za tu tvrdnju nema boljega dokaza od reforme studija što ju je upravo on zamislio i proveo početkom sedamdesetih godina. Do tada se studiralo po starom, Hergešićevu sistemu, gdje se Opća povijest književnosti slušala četiri godine, Teorija književnosti tri, Komparativna povijest hrvatske književnosti dvije, a Teatrologija i filmologija također dvije, pri čemu je sve to bilo obavezno i iz svega se polagao ispit (za neke predmete i po dvaput). Solar je sad predložio sustav izbornih kolegija, gdje će studenti sami određivati što će koje godine slušati, uz obavezu da u toku studija odslušaju određen broj općepovijesnih, teorijskih, komparativnopovijesnih i teatrološko-filmoloških kolegija, s tim što im je sve što određene godine upišu ujedno i uvjet za prijelaz u višu godinu. Bio je to, zapravo ponešto modificirani sustav kakav se već naveliko primjenjivao u Americi. Solar je sam izradio i planove studija i obrazloženje za njih, a izgurao je i administrativnu stranu cijele stvari. Kao što se moglo i očekivati, reforme nisu tekle glatko, bilo je otpora, i Solar je morao na raznim razinama fakultetske piramide obrazlagati svoj sustav i objašnjavati ga nedobronamjernim ili nepametnim sugovornicima. Ali, na kraju je pobijedio, i naši su studenti počeli po tom sustavu upisivati kolegije jeseni 1972.

Ubrzo se pokazalo da je reforma savršeno uspjela. Studenti su bili zadovoljni, nastavnici su bili zadovoljni, a po Fakultetu se počeo pronositi glas o tome neobičnom potezu, te su postojali i takvi zagovornici Solarova sustava koji su željeli primijeniti njegov model na drugim odsjecima. U jednom času čak se javila i ideja da se cijeli fakultet reorganizira onako kako je reorganiziran Odsjek za komparativnu književnost. Formirano je i povjerenstvo (u sastavu Solar, Jauk-Pinhak, Ivir, Škiljan) koje je trebalo predložiti kako da se to izvede. Povjerenstvo je odmah nazvano Četveročlana banda, jer je taj termin bio tada svaki dan u novinama, a odnosio se na neku frakciju u kineskom Centralnom komitetu postmaovskog razdoblja. Usprkos toj humorističkoj popudbini, povjerenstvo je uskoro predložilo model, za koji i danas mislim da je bio odličan. Ali, propao je na svim razinama odlučivanja, jer smo svi – uključujući i Četveročlanu bandu – smetnuli s uma jednu vrlo jednostavnu stvar: u tom sustavu svaki nastavnik predaje svake godine nešto novo, pa se za to novo mora i pripremati, a nastavnicima je mnogo komfornije da četrdeset godina deru istu kozu iz istih požutjelih bilježaka. Pa su zato lijepo glasali protiv. A da nisu, mogli smo do pojave bolonjskog procesa već imati uhodan sistem star nekoliko desetljeća, i mogli smo prodavati naokolo svoj know-how, koji je zapravo bio Solarov, a naša sredina nije htjela da bude i njezin.

Pa, ako ima nekoga tko bi sumnjao da je Solar svagda bio malo ispred svoga vremena, ovaj mu primjer može tu sumnju raspršiti. Ali, nije Solar bio samo ispred svojega vremena, bio je i u njemu, što se vidi i po brojnim važnim poslovima koje je obavio takoreći u hodu. Tako je, na primjer, on početkom sedamdesetih godina napisao Teoriju književnosti, i to ne zato što bi mu bila ambicija da postane kodifikator i autoritet na tom polju, nego zato što je vidio da dotadašnji priručnici ne zadovoljavaju i da je potrebno stvoriti nešto modernije. Pa je to i stvorio, i to tako uspješno da već generacije i generacije uče iz njegova priručnika, premda je autor možda, pišući ga, mislio da samo premošćuje prazninu do neke druge knjige, koju će napisati netko drugi. Niti je tko napisao, niti nam treba da napiše: Solarova Teorija sasvim zadovoljava potrebe.

Solar je, doista, svagda imao jako razvijen sluh za ono što je potrebno zajednici, te za ono u čemu on osobno može uz pomoć svoje struke pripomoći napretku društva u kojem živi. Otuda njegovi angažmani u znanstveno-popularnoj djelatnosti, u uredništvima časopisa, na javnim tribinama. Nije, zapravo, u sedamdesetim i osamdesetim godinama bilo u Jugoslaviji važnije nagrade gdje Solar ne bi sjedio u žiriju i svojim autoritetom utjecao na to da najbolje knjige – ili knjige određenoga profila – budu ovjenčane priznanjem. Mogu to i osobno posvjedočiti: 1981. godine dobio sam «Ninovu» nagradu za roman godine, a u žiriju je bio i profesor Solar; premda mi nikad nije o tome izravno govorio, gotovo sam siguran da je upravo njegov glas prevagnuo na moju stranu.

Dakako, kad čovjek ima takvo mjesto u javnosti kakvo je imao Solar, onda to ima i svoje dobre i svoje loše strane: dobre zato što vrijedni žele biti uz njega, a loše zato što nevrijedni žele da on bude uz njih. Tako se dogodilo da je Solar krajem osamdesetih postao ministar prosvjete i kulture. Dok je komunistička vlast koliko-toliko čvrsto stajala, njemu nisu nudili tu funkciju; poslije, kad je pad Berlinskog zida bio takoreći nadohvat ruke, praktički su ga prisilili da to mjesto prihvati. Osobno mogu potvrditi da se latio te dužnosti nevoljko i nakon duga oklijevanja. Ali, prilike su bile takve: komunisti su bili u rasulu, ali su još uvijek mogli čovjeku nanijeti mnogo zla, pa nije valjalo s njima ulaziti u sukob. Za ministra kulture pak oni sad nisu imali svoga čovjeka, ili pak nitko od njih nije htio biti na tom mjestu kad sve ode k vragu, pa su tako u vatru gurnuli Solara.

I, tu su se prešli. Jer, niti je on radio po njihovu diktatu, niti je nadrapao onda kad se vlast promijenila. Što je sve kao ministar učinio, ja danas više ne znam, ali znam pouzdano da se – kad je otišao s te funkcije – nije o njemu čula ni jedna ružna riječ, ni od onih koji su ga na to mjesto postavili, ni od onih koji su ga s toga mjesta skinuli. A to je vrlo neobično, ako se uzme u obzir da je Solar prestao biti ministrom praktički u revolucionarnoj situaciji i da je nova vlast zastupala o kulturi – kao i o svemu drugome – posve suprotna mišljenja od stare. Činilo se tada – a čini se i danas – da i u kulturi ipak postoje neke vrijednosti oko kojih se svi možemo složiti, i pokazalo se da se Solar – dok je bio u mandatu – upravo za te vrijednosti zalagao. Tako je otišao s funkcije čista obraza i uzdignuta čela, kao malo tko drugi. Nije kod njega bilo traume zbog gubitka vlasti – jer vlast nije ni želio – a nije bilo ni negativnih reakcija sredine, jer mu ona nije imala što zamjeriti. Tako se Solar vratio na svoje staro mjesto na fakultetu i ondje je radio još petnaestak godina na veliko zadovoljstvo svih nas na Odsjeku, a u tom je razdoblju napisao i neke važne knjige poput Povijesti svjetske književnosti i Rječnika književnoga nazivlja.

Činio je to na dobrobit svih nas koji smo imali čast i povlasticu da s njim surađujemo. Njegova intelektualna otvorenost, njegova tolerancija, njegova vedrina, ljekovito je djelovala na sve nas, i u njegovoj blizini osjećali smo se zbrinutima i sigurnima. Zato smo se pomalo pribojavali njegova odlaska u mirovinu, pitajući se kako ćemo bez njega izaći nakraj sa svim onim specifičnim sveučilišnim nevoljama koje su se već tada pomalo pomaljale na obzorju. Tko će nas braniti, tko savjetovati, na koga ćemo se osloniti?

Ali, onda smo shvatili da stvari i nisu onako crne kako nam se u prvi mah činilo. Jer, ljudi poput Solara važni su po svojim djelima, ali također i po svome djelovanju na druge ljude. A da je on na svakoga od nas djelovao, o tome ne može biti nikakve sumnje. Djelovao je tako što nas je naučio misliti, što nas je naučio ispravno postupati, što nas je osokolio da ne klonemo pred nedaćama. Zapravo, moglo bi se reći da je u svakome od nas koji smo s njim radili nekako akumulirana ona snaga što ju je on u nama potakao. Ukratko, u svakome od nas postoji mala solarna ploča u kojoj se krije dovoljno energije za još mnogo rada i još više nade.

.