Od prvih dodira sa svijetom umjetnosti sviđao mi se etrurski crtež. Ta lakoća, elegancija, čistoća, anatomska točnost, fresco-pigmenti nevjerojatne svježine, osvajali su me gdjegod bih naišla na koji primjerak. Iskreno estetsko uzbuđenje, strasna naklonost. Zurenje u stranice enciklopedija, upijanje pojedinosti: Veliko oko, ravan nos, uvojak kose, nožni listovi, lakat, tabani, dugi prsti, kovrčave brade, vitak i uspravan stas…Može li bolje? Ne može! Sprovodi, gozbe, ratni pohodi, scene u palačama i na borilištima, pohranjene su u mome srcu. Kad bih mogla birati, smjestila bih neku od svojih duša među Atlantiđane ili Etruščane: drugi mi, zapravo, i nisu prijeko potrebni.

S godinama, neki se mali crv sumnje uvukao u moj duh i srce: njihova PLOŠNOST postala mi je zazornom, ta neka “ukočenost u trenutku”, zaleđenost, stupor. Uvijek samo jedna strana lica, samo profil, a svi ratnici jednaki, kao klonovi, svi vježbači istih proporcija, svi mudraci istog obujma mozga pod ćelavom lubanjom, sve žene istih nogu, bokova, vrata i ušiju, napućene donje usne, jednako počešljane kose… Poštujem kanon, znam što je to, estetski princip, ulazak u maniru. Sve razumijem, samo poželim da uđem tamo, u prizor, podmetnem nogu, raščupam kosu,uvalim poljubac, napravim zbrku. Da vidim što je “s druge strane lica”, kako stvari stoje, kako ljudi dišu? U malim nesavršenostima ima mnogo šarma, za sitnu manu veže se naše srce.

Ustvari, mene je počela gušiti alegorijska tjeskoba. Znam što sam sama sebi učinila: pretvorila sam svoje drage, žene i muškarce, više-manje u etrurske crteže. Pustila sam da mi u plošnom, profilnom izdanju, pokažu onu bolju stranu, kojoj bih samo dodavala omiljene detalje. Da budu osobiti kad su bili obični, lijepi po prilagođenom kriteriju, kapacitirani iznad umnoga formata, senzibilni čak i kad su prilično samožive grubosti pokazivali u rastancima i “kriznim situacijama”. Ne dovodeći u pitanje svoju “etrursku mjeru”, ja sam ispunjavala praznine, idealizirala domete, prepravljala slabe stranice, razgorjevala blijede pigmente ; od svoje vatre davala, otapajući tuđi led.

Te stvari obično ne traju dugo, kamoli vječno. Umori se čovjek, progleda kao kržljavo mače, naljuti se na kome koji su ga “privodili zdravoj pameti”, no s vremenom im postaje zahvalan. Čovjek izravna zube, stopala, korigira škiljavo oko, operira mrenu, kičmu malo uspravi i učvrsti, ne sumnjajući u vrijednost takvih zahvata. Ali razbiti Svetu Iluziju, popraviti etrurski crtež po zakonima točne perspektive, to ne znam isplati li se uopće? Upoznati svoga idola u svoj onoj psihološkoj golotinji, želi li to žedna i zaluđena duša? Ne znam odgovor. Neka zadnje riječi stoga pripadnu Johannesu Bobrowskom: “Lijepa ljubljena, stablo moje/ tebi u granju/ visoko otvorenih sljepoočica/ nasuprot Mjesecu, / spavam, zakopan u svoja krila. “

I još presudnije, finalmente, nikome ništa ne dugujući, onako kako i sama mislim: ” Gdje ljubav nije, ne izreci ni riječ”.

.

22. rujna 2025. Flora Green