Jadranka Klabučar Gros pjesnikinja je nesvakidašnje autorske stabilnosti – ne samo zbog svoga nepogrešiva, izbrušena stila, već i zbog snažnih emocija koje se odražavaju u tonu svake njene pjesme, a prisutnost nježne duše i kratkih, liričnih poruka glavna su i doista nezaboravna sinteza njenih mentalnih i fizičkih instikata. Strofe su joj prepune neobičnih slika koje su sinonim za stil i metaforu, s tipičnim domaćinskim motivima, slikama mora, zalascima sunca, panoranama rijeka itd. (kao u pjesmi Oblak nad Bračom: “Planina uronila/ u još svijetlo nebo/ i visi stoički.” Ili stihovi u pjesmi Povratak: “Ta nepravilna mrlja vode,/ istegnuta prema Beču, /omeđena i zelenilom i/ sivilom trske kao debeli obruč,/ ne dā čudnoj kaplji,/ paloj u ravnicu, da se/ rasprši.”)

Naslov ove ne odveć obimne zbirke (50 pjesama) – Dani za sjećanje, dani za zaborav – pobuđuje melankolično, a istodobno spokojno i meditativno stanje koje proizlazi iz autoričine potrebe da kopa po dubinama duše, po onim nevidljivim prostorima u kojima opsesivno traga za samom sobom, gdje se uči upoznavati s osjećajima i emocijama koje ju preplavljuju i gdje može voditi dijalog s vlastitim unutarnjim dubinama. Nostalgija je stoga u Jadranke Klabučar Gros ustvari intenzivna želja za povratkom u one nevidljive prostore koji su bili uobičajeno boravište njene duše, a koji se u vremenu pisanja ovih stihova čine dalekima; ti se nevidljivi prostori, koje pjesnikinja izvrsno percipira, rađaju promatranjem prirodnih fenomena, nebeskih pojava i najčešće iz čvrste veze uspostavljene s intimnom biti mjesta s kojima je fizički uglavnom prestala komunicirati.

U stvarnosti, odnos između povrataka i odlazaka, prisutnosti i odsutnosti, između nestaloga vremena i novoga stanja nije, nagovijestit će nam pjesnikinja, tako jednostavan (Proljeće na Nežiderskom jezeru: “U proljeće se pokrenu/sitni valovi. (…) Tada se horizont crveni, pa se rumeni/ i zagasito tone.”) U poetskoj fikciji pjesnikinje vrijeme ponovno dobija svoje boje; ne briše ono što je već bilo, što je proživljeno i na taj način ublažava iskustvo prolaznosti. Tako kroz riječi, umotane u stihove, u aktualnoj svijesti svjedočimo slasti povratka, uzdizanju već proživljenog i tuzi odsutnosti: dva trenutka u vremenu između kojih pjesnikinja ustvari vodi neprekinuti dijalog.

Autorica je knjigu podijelila prema emotivnim preferencijama u tri dijela (Povratak, Misli teku... i Odlazak), a sve zajedno čini djelo koje pridonosi boljem ocrtavanju nedostižnih karakteristika nostalgije, onakvih kakve propituje, slobodno se može reći, novo doba stare dobre lirike. Duša te nostalgije dirljivo je puna, a pjesnikinja riječima uranja u bit gorko-slatkog osjećaja koji nas obuzme kada pomislimo na davno prošla vremena. Autorica se pritom koristi izravnim i jednostavnim jezikom; pjesme nas prenose na njoj poznata i ugodna mjesto, stihovi su puni živih slika, poput “… sunce se blještavo/ oko nas kreće”, ili “Puteve, puteve želim,/ posute laticama bijelim.” Ove osjetilne slike omogućuju čitatelju u potpunosti uroniti u nostalgičnu atmosferu koju pjesnikinja stvara. Ukupni ton njezinih pjesama je melankoličan, ali i pun nade. Pjesnikinja shvaća da se prošlost ne može vratiti, ali nalazi utjehu u sjećanju na ono što je bilo, dočim čitatelju prenosi poruku da su naša sjećanja dragocjena i da nas uvijek prate, čak i u sadašnjosti.

Zbirka Dani za sjećanje, dani za zaborav počinje poglavljem Povratak i pjesmom Noć punog mjeseca zaokupljajući čitateljevu pozornost evokativnom prispodobom dodira s voljenom osobom, intonirajući intimnu atmosferu već od prvih redaka. Narativ cijele knjige odvija se kroz fragmente prošlosti, u kojima su sjećanja ove žene sa sjevera na zemlju s juga slatka muka. No, pjesnikinja se s time izvrsno nosi, pa stvara poeziju s velikom osjetljivošću kroz dramatične promjene tona i atmosfere u stihu (Nečujni odlazak ljeta): “Sve isto,/ a opet i nije./ U ljetno se krilo / mekim korakom/ dremljive mačke/ smjestila jesen.” Neočekivanim obratom, čitatelja duboko dira u dušu, a ljepotu riječi povezuje s intenzitetom emocija, stvarajući snažnu i privlačnu lirsku pripovijest (Rani novembar): “Tko bi rekao/ da će novembar donijeti/ aprilski dan?).

U drugom poglavlju, Misli teku..., Jadranka Klabučar Gros uočava bit odnosa između dviju srodnih duša koje traže i nalaze jedna drugu, koje dijele snove i težnje. Slika ljubavi kao uzajamne težnje snažna je i provokativna, pjesme kulminiraju daškom nade i vječnosti. Taj se narativ pretvara u poruku ljubavi koja nadilazi vrijeme i prostor. Dotičući najdublje akorde ljudske duše, istražujući univerzalne teme kao što su ljubav, sjećanje i gubitak, autorica stvara djelo koje odjekuje u srcima čitatelja, nudeći dirljiv portret ljubavi koja živi izvan okvira ovozemaljskog života: “Zašto ne pratiš ptice?/ Čemu?! One se uvijek ponovo/ vraćaju u ista gnijezda./ Zašto gledaš izlaske i smiraje sunca?/ Zato što je između dana i noći/ cijeli život.” (Neobičan razgovor)

Ljubav, međuljudski odnosi i osobna “transformacija” koja prkosi konvencijama i očekivanjima – lajtmotivi su trećega poglavlja ove knjige, nazvanog Odlazak. Gros strofama priča priču o ljudima koji su ponekad i u konfliktnim odnosima, no pjesnikinja svima “daje šansu”, stihovima te odnose stavlja na kušnju. Kratka, odnosno namjerna misao ovoga poglavlja bila je pokazati snagu općenito i snagu osobe. Pjesme su pune emotivnih dvojbi i mogućnosti duhovnog putovanja u univerzalni odraz. Generaliziranje je, moglo bi se reći, samo iz perspektive suvremenog ukusa, ali i iz osjećaja za stil, za bitnost i pojmovni ukus. Ovdje valja istaknuti pjesme Moj sin seli, Čekala sam…, Starost itd. Premda ironizira svoje odnose s pojedinim ljudima, pridodaje im čast, povezanost, važnost, ali i to da ne želi odustati od nekih na ovaj ili onaj način izgubljenih veza, želi ostati i samo se odmoriti. Praznine nastoji ispuniti sjećanjem, a stihovima stvara novu prisutnost.

Iz knjige je vidljivo da je pjesnikinja u zrelim godinama, jer kroz stihove prenosi različite emotivne doživljaje kao poputbinu svoga dugog iskustva, u kojem se zrcali mješavina zadovoljstva što je nešto proživljeno i nostalgije bukoličkog tipa, posvećeno dubokoj emociji koja se od slabosti pretvara u osjećaj. Po tome je Jadranka Klabučar Gros majstorica najtematiziranijeg područja u poeziji, premda se izvrsno nosi sa svakom temom: udaljenošću, gubitkom, pastoralnim mjestima, vremenom, stvarima, krajolicima, ljudima koji su svojim nestankom ili odlaskom izazvali bol, pustoši, žal, melakonliju. Ova pjesnikinja zadivljujuće ispisuje osobne promjene. To je ujedno jedini način da se pobijedi pritisak nepovratnog vremena: vrijeme kod Jadranke Klabučar Gros nije samo poetski opis, već preobrazba koju postiže stihom, pa ono što je završeno vraća se u pjesmama kao postojeće, kao živo.

Klabučar Gros je, dake, pjesnikinja koja istražuje teme unutarnje snage, otpornosti i ljubavi kroz jedinstvenu osjetljivost. Pjesme joj se odlikuju kombiniranjem introspekcije i univerzalnosti, čineći svaki stih emocionalnim putovanjem koje duboko odjekuje u duši čitatelja. Rafiniranim pisanjem i pametnom upotrebom metafora, uspijeva uhvatiti ljepotu i proturječnosti života, pretvarajući ih u poeziju. Svaka njena pjesma u ovoj knjizi poziv je na otkrivanje nijansi ljudske duše i promišljanje o najdubljim značenjima svakodnevnih iskustava. Stihovi stoga djeluju unisono, poput skladbe koja u sebi nosi ljepotu i snagu pjesničke riječi. Kratkim, ali intenzivnim strofama, autorica priča o unutarnjem putovanju duše koja pronalazi snagu za preporod i ljubav. Njene metafore simboliziraju otpornost, pronalaženje ljepote i nade i u najtežim situacijama. Također, slavi ljubav ne samo kao romantični osjećaj, već i kao vitalnu snagu koja omogućuje da se ponovno povežemo sa sobom i svijetom. Zaključujući knjigu stihovima “Teške su ruke/ Koje ne mole/ I koje ne vole” – autorica ističe katarziku snage pisanja i kreativnosti koji postaju alati za suočavanje sa kompleksnošću života i pronalaženje novog oblika postojanja.

Zbirka poezije Dani za sjećanje, dani za zaborav dirljivo je stoga i iskreno djelo koje istražuje univerzalne teme te poziva na razmišljanje o prošlosti i pronalaženje novih vrijednosti u sjećanjima. Ipak, najčešće zapleteni u čvor nostalgije, stihovi Jadranke Klabučar Gros mekano su utočište za njenu dušu i dušu čitatelja.

Nera Karolina Barbarić

*Jadranka Klabučar Gros, rođena u Zagrebu 1955., od 1990. živi i stvara u Beču. Njena poezija zastupljena je u tridesetak skupnih zbirki, među kojima se ističu tri austrijske i međunarodne antologije. Objavila je šest knjiga poezije, koje su prevedene i na njemački te na engleski jezik. Za svoje stvaralaštvo primila je više nagrada i priznanja. Posebno se ističe Nagrada za poeziju koja joj je dodijeljena na petim Svjetskim umjetničkim igrama 2019. Članica je Austrijskog PEN kluba.