Otprije nekoliko godina knjige Žarka Paića štampaju najugledniji svjetski izdavači, što ga verificira kao ime s jakom međunarodnom reputacijom, i možda je ta vanhrvatska recepcija utjecala na domaće kritičare da konačno prepoznaju vrijednost ovoga autora, pa je u godinu dana dobio tri nagrade za svoja djela koje je morao dobiti još davno prije (a upravo je Knjiga lutanja osvojila nedavno nagradu za esej u Istri). Knjiga lutanja je u formalnom smislu sastavljena od tri dijela, u prvom su pisma, u drugom intervjui, a trećem zapisi. Nije tu riječ o klasičnoj korespondenciji u oba smjera, niti su ta pisma otposlana, nego su adresati tih pisma većinom prijatelji kojima Žarko Paić posvećuje svoje misli, osvjetljava probleme, pojašnjava svoja razmatranja o onim temama koja su zajednička oboma ili evocira zajednička iskustva i bliskosti. Drugi dio sadrži selekciju razgovora koje je vodio s različitim osobama. Jednom je Stanko Lasić rekao da su intervjui kadšto zanimljiviji, bolji i provokativniji od autorskih tekstova jer prisiljavaju sugovornika da pojednostavi svoje ideje, da ih predstavi u sintetičkoj formi. Tako da su mi mnoge izrečene teze, zbog Paićeva eliptična stila, bilo bliže i jasnije kad sam ih pročitao u obliku intervjua. Treći dio su kraći tekstovi na različite teme od filma, jazza, plesa, portreta pojedinih pisaca Benjamina, Pessoe, Dragojevića, Čudine, Despota, do ideje polisa, grčke baštine, Rusije i mnogih drugih. Pišući ovu knjigu Žarko Paić kao da u koncentričnim krugovima obilazi krucijalna pitanja današnjice sa željom da prodre u njihovu suštinu, u ono što zapravo svi inuitivno osjećamo i živimo na ovaj i onaj način, a to je da je razvrgnut prvobitni pakt između čovjeka i svijeta u kojemu je naš prometejski pokušaj apsolutne dominacije razumom i znanošću završava u duhovnoj i ljudskoj pustoši. Ključna riječ tog pada u tehnički bezdan je – tehnosfera. Tehnosfera nije ni tehnika ni tehnologija u užem smislu, kaže Paić, tehnika je čekić, alat, produžetak prstiju, tehnologija je automobil, a tehnosfera je digitalno okružje, neka vrst okupacije, kibernetički sustav prijenosa informacija, računanja, planiranja i konstrukcije. Tehnosfera je zbog svoje umreženosti, svijet totalne kontrole, dakle novi Levijatan bez ljudskog lica i, ono što preostaje od totalitarizma kao poretka. Čovjek je uhvaćen u klopku napretka jer tehnosfera je istovremeno sam uvjet postojanja u globalnom poretku, bespomoćan da išta napravi bez nje čija je funkcija, i ta vladavina umjetnog uma i neljudskog nameće se kao naša sudbina. Njezin prozvod su “mišljevine” a ne “misli” kao što Paić to duhovito kaže referirajući se na umjetnu inteligenciju. To je taj bezdodirni svijet u kojemu smo samo produžetak artefakta, svećenici stroja, ravnodušni jedni spram drugih, i to u malom vremenu koje nam preostaje jer se u posljednjem stadiju tehnosfera očituje kao vladavina nuklearnih država gdje smo stalno suočeni s onim hamletovskim – biti ili ne biti, gdje kako bi rekao Günther Anders, naš ljudski nestanak ne bi bio čudo nego bi naš opstanak bio veliko čudo kao što je bilo 1962. na Kubi, a to isto s Vladimirom Vladimirovičem nam prijeti i danas. Paić se ne bavi toliko katastrofičkom dimenzijom tehnosfere, te “apokalipse bez apokalipse”, njega više tište iskorijenjenost i bezavičajnost i nihilizam u koji smo upali, gdje filozofija, umjetnost, književnost, jezik postaju suvišni i polako iščezavaju ili atrofiraju. Taj sukob filozofije odnosno umjetnosti i tehnoznanosti posebno je zanimljiv. On je tinjao još od renesanse, ali je bio nekako u sjeni žestokog sukoba znanosti i religije i crkve gdje je ona izišla kao pobjednica. Netko od vas možda je vidio sliku Francesca Guardija iz 18. stoljeća gdje su ljudi pohrlili na ulice gledati jedan veliki žuti balon na paru koji lebdi nad Venecijom. Nevjerojatna je ta moć opčaravanja tehničkih predmeta. Slikar je prenio to veliko uzbuđenje pred čudesnim prizorom, koji simbolizira tu mutaciju, prelazak poniznog štovanja od nevidljivog duhovnog Boga do vidljivog tehničkog objekta. Oba su na nebu. Tehnoznanost postaje novi Mesija, sastavni dio ideje napretka, a upravo su umjetnici ti koji najviše vjeruju u njegovo poslanje, što je najprisutnije u programima povijesne avangarde, (sjetimo se Marinettija, krak autoceste mora proći kroz Canal Grande), gdje se umjetnost želi uhvatiti korak sa znanošću, svi se uzdaju u eksperiment, performans, istraživanje, interakcije, što je jezik znanstvene provenijencije, a ne umjetničke inspiracije. U sukobu filozofije i znanosti, taj je rez možda suptilniji ali i radikalniji. Dočarava ga možda najbolje susret Ensteina i Bergsona u Parizu 1922. pred malo više od sto godina. Bio je tada to sukob najslavnijeg znanstvenika epohe i jednog od najvećeg filozofa svog vremena. Njih dvojica su se posvadili oko pitanje što vrijeme jest. Einstein je zastupao tezu relativnosti vremena, koja ovisi o gravitacijskim silama, a za Bergsona pak vrijeme je vezano za pojam trajanja, ono teče u kontinuitetu kao slijed trenutaka. Na kraju je izveden opći zaključak da je filozof posve nesposoban shvatiti protumačene znanstvene i objektivne istine, a filozofske teorije vremena su puke i “retardirane” mentalne konstrukcije koje uopće ne postoje u stvarnosti. Trijumfirao je naravno Einstein, premda su njegove teorije, i ona čuvena formula Energija jednako masa i brzina na kvadrat, što prevedeno znači da se jedna velika energija može osloboditi iz cijepanja malo materije, širom otvorila vrata nuklearnim istraživanjima. Znanost se počinje militarizirati već od 1912., malo po malo dolazi do “sinteze tehnologije, znanosti, militarizma i kapitala”, a tehnosfera nastavlja svoj put iskorjenjivanja čovjeka od iskustva organskog života te ugrožava ono ljudsko i stvaralački nesvodivo. Nasuprot njoj, jedino što preostaje današnjem čovjeku je sloboda otpora, smatra Paić, potraga za smislom kroz filozofiju, za ljepotom i sublimnošću kroz umjetnost. Čovjek je “biće mašte i nesavršenosti i nedovršenosti”, a filozofija, piše Paić svom prijatelju Kopiću, je čežnja za zavičajem, težnja da se posvuda bude kod kuće. To je samo neispunjen san, jer kod kuće se danas ne može biti i mirno živjet, a da se ne čuje često nepodnošljivo agresivna buka izvana. Dok sam čitao Knjigu lutanja, pomislio sam kako su u ovoj knjizi mnoge stvari dramatruški složene kao u romanu Ernesta Jüngera: Na mramornim liticama, u kojem svijet naizgled živi normalno, ali se iz šume uvijek čuje praskava buka obaranja stabala, čudni zvukovi koji se približavaju sve više, i svi se boje trenutka kad će to neljudsko, zastrašujuće, jezovito lice Velikog šumara koje se nazire na kraju i pokazati.

Dražen Katunarić