Bilo je opasno, pričaju očevici, zateći se u Bukureštu tih zimskih dana turbulentne 1989. godine.

Revolucija je upravo skidala jednu diktaturu, dugotrajnu i okrutnu. Tko tad nije imao sreće, a takvih je bilo, ostao bi ležati na cesti pogođen s krova metkom iz snajperske puške.

Zloglasna straža režima Securitate već je desetljećima držala na nišanu svoj narod i sada je bila spremna povući obarač braneći tako sigurnost gospodara u zamjenu za svoje privilegije. Događale su se baš kao u svakoj zemlji i ranije u povijesti takve situacije, upravo se sada povijest ponavljala, a svakog puta kad se ona ponovi ulog se udvostručuje.

Nemiri su mjesecima ranije započeli u Temišvaru , odatle se pokrenuli poput lavine i kada su stigli u glavni grad bilo je očito da snaga i logika puščanih cijevi neće uspjeti lavinu vratiti uzbrdo.

Bio je to kraj strahovlade, a smaknuće tiranina imalo je, kao što najčešće ima, odlike karnevala i općenarodnog veselja.

Sretan su događaj, strijeljanje Ceausescua i žene mu Helene, ubrzo prenijele televizije svih zemalja i nitko ih nije žalio, predugo su, takvi, i potrajali.

Sjećamo se dobro, mi stariji, tih snimaka, rijeke ljudi su tada koračale ulicama Bukurešta i svatko je imao u rukama zastavu.

Čudno je bilo odakle su se odjednom tolike stvorile, očito je režim puno ulagao u njih i masovno ih proizvodio.

Mrska zvijezda petokraka, nekad ponos, sada ruglo, bila je sa svake od njih izrezana škarama ili odrezana nožem tako da su sve one imale veliku rupu po sredini.

Konačno oslobođena zla i terora masa je po prvi puta nakon mnogih desetljeća mogla ponosno hodati visoko uzdignutih glava, a iznad njih se, kroz rupe u zastavama, naziralo plavetnilo neba.

Koliko je samo različitih želja i snova u glavama i srcima ljudi koračalo tim ulicama, a romantičarska slika veličanstvenog trenutka obećavala je svima ono što poslije neće ispuniti.

Ljudi su, svatko sebe, uvjeravali u nemoguće, nisu ni slutili što ih sve još čeka.

Za sada su svoje viđenje slobode poistovjetili s rupom u zastavi.

Tko će i čime rupu kasnije zakrpati u ovom im času nije bilo važno.

Lažna sloboda i istinska bijeda pružile su si tada ruku pomirenja.

U razdoblju nakon toga institucije su se ubrzo urušile, sve je stalo i zaprijetio je kaos. Da bi se život nastavio (a on to uvijek želi) bilo je potrebno odmah riješiti opskrbu stanovnika.

Prva se, kao i uvijek konsolidirala mafija.

Podzemlje i prizemlje zajedno, trenutačno su zauzeli taj segment.

Tko god je imao telefon i prijevozno sredstvo uključio se u igru, na kraju su samo najbolji ostali. Bili su to budući tajkuni. Na policama trgovina ubrzo su se prodavali artikli dobiveni od humanitarne pomoći.

I ostala su područja života funkcionirala slično.

Na zdravlje je imao pravo samo onaj tko je to mogao platiti, a i pravda je sve više počela varati na vagi.

U sudove se (bila je to javna tajna) uvukla institucija ladica, postojale su one plitke, jeftinije, za svačiji džep, zatim dublje iz kojih sudski predmeti neće dugo izaći i one bez dna u kojima se to neće dogoditi nikad.

Suci, često viđani u društvu mafijaša dobivali su od njih, u ime pažnje i poštovanja, na poklon mnogobrojne sitnice: Rolex satove, sportske automobile ili građevinske dozvole za čudastvena zdanja na terenima gdje je gradnja zabranjena.

Da, častili su se naši moćnici međusobno i ispunjavali jedni drugima megalomanske želje. To je išlo toliko daleko da se u Parlamentu pokušalo legalizirati mito, istina, samo do određenog iznosa, jer ono je u tradiciji i krvi ovog naroda, a bi li taj limit radi usklađivanja s inflacijom vremenom bio promjenjiv nije precizirano.

Novoformirane su političke stranke smiješnih imena i još smješnijih programa, milošću demokracije, od svih građana uzimale značajne novce, a da bi u Parlamentu gurali prijedloge slične ovom prethodnom dobivale su, to se otvoreno govorilo, džeparac od svih zainteresiranih strana.

Čak su se i jezični izrazi promijenili, laž je postala spin, prevaranti su se nazvali lobistima i puno je mašte korišteno ne bi li se uljepšalo takvo nakaradno stanje.

Cijeli se sustav već kod izgradnje počeo urušavati, u temeljima su zijevnule ogromne pukotine, sve je to počelo sličiti prethodnom Ceausescuovom režimu, a stare su pazle komotno ulazile u nove otvorene prostore.

Slika se počela slagati, sve jasnija i ružnija.

Svačija je to priča!

Držeći se vječito varljive sigurnosti mnoštva i smatrajući sredinu najpouzdanijom pozicijom, mi smo mediokriteti po opredjeljenju. Uvijek ćemo bezglavo slijediti plemenske vođe koji će nas uz pomoć duhovnih pastira željeti sve zajedno utjerati u isti tor, označiti ga šarenom tkaninom i ispočetka učiti djecu kako je ona iznad svega (über ales), važnija i od nas samih.

Gledajući sve to sigurno se mnogima nameće isti zaključak:

Svaki narod zaslužuje vlast kakvu ima, ali ja ne zaslužujem ovakav narod.