.

Želim onaj pendžer, iz makedonske pjesme ili iz sevdalinke, svejedno.

Samo želim da je negdje tamo, na visokom i da na mene čeka. Da čitam sitnu knjigu i kroz rešetku i staklo izvirujem, ide li netko moj, mari li me to moje i baca li čeznutljiv pogled, ne bi li nam se oči srele. Želim da soba miriše na ambru, a izvana da dopire svjež zrak, pa da se ta dva mirisa grle i isprepliću, prije nego što iz duboko udahnem.

Ja čitam mnoge knjige i brzo učim. Jedna me od njih poučava: ” Prozor se otvara zraku i svjetlosti pa simbolizira sposobnost primanja; ako je prozor okrugao, takva je i prijemljivost, znači poput one što je posjeduju oko i spoznaja; ako je četvrtast posrijedi je zemaljska prijemljivost u odnosu na ono što dolazi s neba.” Tako mi moja čežnja za pendžerom postaje jasnija: anđeo mi šalje poljubac kroz jastučić od oblaka, ja svoj dobacujem na ulicu, Osman-begu u svili ili mladoj violinistici u iskidanom jeansu, koja svoj kruh zaslužuje svirajući na pločniku pred gradskim magistratom.

Mnogo je moga vremena proteklo i stvari su mi okrenule leđa, neka su me lica napustila u snu, druga u neoprezu: nisam dovoljno pomno pratila znakove, ni pendžer zatvorila na vrijeme, vihor ih je ugrabio. Ne znam želim li uopće više Žute dunje iz Stambola, želim li igre slova. I sva ta tugaljivost, pentatonika, mol, zašto se dobrovoljno raspinjem, moram li slušati zurle u daljini, vjetar u trsci, glasove s planine, šum iz duboke sutjeske? Tko ih je donio u moj svijet, koliko davno to bijaše uopće? Tuga je dobra za poeziju, loša za jetru. Radost je frivolna, na pijesku ostavlja tragove. Poslije se sve briše.

Pendžer, na kraju, jedino on je neophodan i ne bih bez njega željela živjeti sama niti u dvojstvu. Sada čekam zimu , da mi ishekla najljepšu tananu zavjesu od bjeline, da vidim stvari neiskvarene, prvotne, čiste i nevine, s mjesta na kome Cvetajeva pjeva: “Visoko je moj prozorčić / ne dosiže ga ni prst. /Na tavanskom zidu sunce bacilo od sjene krst. / Tanak krst prozorskog rama. / Mir. Za vječna vremena./ Čini mi se- i sama, na nebu sam sahranjena. ” Doći će to, sigurno. Ne može omanuti ulog od toliko strasti i sugestije.

Pendžer. Dimljiva sjena tvoga lica u nestajanju. Oprozori me, uprizori me. U oknu pleši, spona me odriješi.

.

27. rujna 2025. F. G.

Ilustracija; Aleksandar Horvat