Pri punoj svijesti i bez osobitih izgleda, znatno više na vlastitu štetu nego na korist jer mnogima proizvodim ili nelagodu ili barem indirektne probleme, mjesec dana vodim neku vrstu kampanje protiv devastacije praktički svega: devastacije humanosti, devastacije odnosa prema prirodi, i devastacije 2000 godina starog spomenika kulture neprocjenjive vrijednosti.
Kad bi me netko pitao zašto to radim, sjetila bih se u prvom redu čovjeka koji je danas na demonstracijama protiv deponija otpada Kaštijun rekao: “Nikad nisam mislio da ću biti aktivist”. Ni ja nikad nisam mislila da ću biti “aktivist”, jer sam u jednom trenutku shvatila da cjeloživotni “aktivizam” ne proizvodi osobite rezultate, osim sve većeg umora i sve slabijeg zdravlja. Jedan od razloga zbog kojih smo se suprug i ja doselili u Istru, posve na kraj zemlje iza koje je jedino što slijedi nepregledna pučina, upravo da pobjegnemo, da se sklonimo iz područja u kojemu je borba svakodnevna nužnost. Međutim, postoji neka osnova koju podrazumijevamo da dijelimo s drugim ljudima, nešto što uzimamo zdravo za gotovo da nam je zajedničko. Ili što mi naivni i valjda pomalo autistični podrazumijevamo.
Da ne pljujemo i ne bacamo opuške po podu. Da ne gazimo po cvijeću. Da nećemo, na primjer, dati da potkopaju Arenu kako bismo na brzinu zaradili na komunalnoj naknadi jer smo davali suluda predizborna obećanja za koja nema novaca. Da ćemo doći kada ljudi u nevolji zovu jer im treba pomoć kada im imovinu ruši bager, a osobito ćemo to učiniti ako smo Vlast, i ako smo im tu nevolju priuštili, i ako nam u predizborno doba nije bilo lijeno zvoniti od stana do stana i dijeliti upaljače i suvenire.
Ja sam za ove izbore bila na listi mladog i perspektivnog čovjeka koji je imao sjajan koncept, a to je koncept društveno odgovornog poslovanja. Taj koncept podrazumijeva da u prvom redu svi moramo biti svjesni da se od nečega mora živjeti, a u drugom, barem po mom shvaćanju, da kapitalizam nije moguće pobijediti, mi ga moramo pripitomiti da funkcionira u skladu s pravilima, zakonima, i društvenim standardima, mi ga moramo takvog divljačkog kakav je u našim povijesnim uvjetima nastao devedesetih na neki način uljuditi. Ovo što već mjesec dana gledam nema apsolutno nikakve veze sa sjajnom idejom koju sam podržala, i iza koje i dalje stojim. To ne samo da nije to, nego je upravo obrnuto od toga: izdavanje građevinskih dozvola svemu i pod svaku cijenu, pa makar se radilo o retro vampirskom poduzetništvu iz devedesetih, kako bi se napunio gradski budžet i osigurala nerealna predizborna obećanja, to nema ama baš nikakve veze s programom za koji sam se zalagala, u kojem je bilo jasno da svaka “besplatnost” košta. A ova koju mjesec dana gledam košta toliko da to više nikada, nikome i ni po kojem iznosu nije moguće naplatiti. Urbicid je sam po sebi nenaplativ, urbicid nad rimskim amfiteatrom je jedna takva greška po kojoj će svi počinitelji, od arhitektonskog studija koji nije imao ni najmanje veze s arhitekturom, preko onih koji su prihvatili idejno rješenje, a nakon toga i oni koji su odobrili građevinski dozvolu, trajno ostati upravo po tome upisani u povijest grada.
Ako dakle iza ovoga postoji neka “politička” ideja, a nesumnjivo postoji jer je netko ovo finalno odobrio i potpisao 12. lipnja ove godine, petog radnog dana “nove” vlasti, ja iza te ideje nikako i nipošto ne stojim, zalagala sam se za nešto što je bilo potpuno oprečno. Nipošto za “neprincipijenu koaliciju” u kojoj ćemo zgaziti sve pored sobom, dijeleći besplatne vrtiće kao što smo prije toga dijelili upaljače, a po cijenu uništenja starogradske jezgre i antičke baštine.
Ako sam unutar tog svog političkog angažmana, koji mi je bio prvi a vjerujem i posljednji u životu, na bilo koji način i posredno dovela do toga da se upropasti i potpuno marginalizira pozicija antičkog amfiteatra, također se svesrdno nadam da je jasno kako sam učinila sve što sam mogla da se taj užas spriječi, koristeći sve moguće kontakte koje imam, svakodnevno fotografirajući, objavljujući na društvenim mrežama kompletnu abecedu tog još kompletnijeg užasa, i apelirajući javno da se uključe svi koji koji imaju oči da vide, a osobito oni koje struka obavezuje da reagiraju na tu strahotu.
radio gornji grad 
