Juče mi se obratila jedna meni vrlo bliska i draga mlada osoba, bez dobro jutro: Na pragu smo rata u Evropi? Dok sam se mučio šta da odgovorim pitaocu koji ima mlađana sina, stigla je i druga u kojoj me jedan prijatelj, Italijan, obavještava o cirkularnom pismu francuskog Ministarstva zdravlja.

Potom sam se mučio pitanjem ima li uopšte smisla pisati i objavljivati tekstove na tu temu u vremenu u kojem u evropskoj politici ratio odavno nije nikakav aksiom, baš kao što su i mediji, oni najveći, koji pumpaju za rat sa Rusijom, baš nikakvi. Toliko nikakvi da su živa sirotinja na planu imaginacije jednog termonuklearnog rata.

Ne, nisam znao da je 18. jula ove godine Dotično pozvalo sve civilne bolnice u Francuskoj da se pripreme za ratni scenario i to do proljeća ove godine. (Tradicionalno, idealno godišnje doba za početak rata, eto – čim voćke izbaci prve pupove, a mi ćemo za tandžare, pardon dronove itd.). Dalje, dotično konkretno naređuje pripremu za 100 ranjenika dnevno na nacionalnom nivou, po potrebi da se računa i na 250, tako za 60 dana. Taman što sam uskliknuo iz čiste ljudske radosti, naravno u sebi: Blago Francuzima, kod njih je sve jasno! I kod Nijemaca i Poljaka, naravno. A ovdje, u Italiji, ništa!

Taman što to pomislih i odahnuh, bez ikakve ironije, zaista iz čiste ljudske radosti: nekako ćemo se izmigoljiti iz zagrljaja Voljnih (za ratovanje), kad… Ne lezi vraže! Koncem prošle sedmice, vijest i sada, barem meni, taze: formiran je u Rimu nekakav savjetodavni stol pa ćemo i ovdje francuskim stopama (marchons, marchons). Nemam zasad ni te račune, ali i ovdje će, vjerujem, biti i jasnih proračuna, i ratnih kalendara, i brige za ranjenike (mrtvima iznova vječna slava). Zasad nije poznato da li i moji Nadležni Italijani misle tako precizno: 60 dana puta sto ranjenika jest jednako… Istina, Francuzi govore samo o prvih 60 dana, ništa o eventualnom nastavku, pobjeda je stopostotna (?). O žrtvama na frontu i među civilima se ne govori. To je, na kraju krajeva, uprkos odustvu svake logike u vremenu sadašnjem, nekako baš logično: njima neće trebati bolnice. Ako niste znali, švedska vlada je prošle godine odredila dvije parcele, ako se ne varam, za dva puta po 25.000 palih vojnika. Dakle, za groblja a ne za bolničke postelje.

Biblioteka u glavi, skromno rečeno: ma kakva i kolika bila, vjerovatno je mogla biti bolja, čini svoje. Ne kažu zadžaba da knjige kvare um a još više dobro raspoloženje. Tako sam se najednom, u ovom briselskom sve jasnijem aut aut (mi ili Rusi, treće nije dato, neka košta koliko već treba, pa zar onih 800 milijardi militarnih, evropskih, baciti uzalud) sjetio Krležinog grofa Maksimilijana Axelrodea, komtura Suverenog malteškog reda, johaniterskog chevaliera de justice. Da, baš tog viteza koji je vitezujući “jalovo tugovao pune 63 godine, kad se jednog jutra probudio i bilo mu je kao da sanja (…) proglašena je mobilizacija” i da će “negdje vani u carskoj etapi razapeti šatore i organizirati špitalsku službu”.

Jaše tako i danas Krleženinom pričom njegov grof, jaše od jedne do druge svih onih četrdesetak poljskih bolnica militarnih, u kojim se amputiraju ruke i noge ranjenika, u kojim se lako poludi i jao onom ko razmišlja gdje smo. (Prisjetite se kraja priče u kojem student Vidović, u samrtnoj agoniji, traži oslonac i nalazi ga u noćnoj posudi, čiji nam je sadržaj znan). Prethodno je, u avgustu 1914, na kraju belle epoque u kojoj su mir i dijalog bili precrtani kao netačno urađena zadaća nekog školarca, Evropa sebi sama izvadila mozak pa ga bacila na smetljište.

I tako… Jaše Krležin grof pa, svejedno što se i danas teško oteti utisku da je taj jahač nalik jednom od četiriju iz Apokalipse, nekako mi dođe autentičan. Grof od krvi, mesa i mozga kakvog god da jeste, a i srce ima koje nesumnjivo kuca za određeni cilj.

Neka mi oprosti Krležina sjen, današnji Grofovi, u našoj živoj Istoriji u Pokretu, kao da su komponovani od nebiološkog materijala i kao takvi, u svojoj neliterarnoj ali svakako dokumentarno objektivnoj verziji, nadmašili su grešnog Axelrodea. Ne spasava ih od takve impresije jednog od miliona beznačajnih stanovnika EU ni činjenica da među njima ima i Grofica. Otkako je gavran pocrnio, nikad ih u “politici” kojom baveći se, da je pravde, ne bi zaslužili pare ni dinara, nije bilo više nego sada. Treba li da im navodim imena?

Radije ću o tankoj nadi, vlastitoj. (Još je tanja ako razmišljam o profeciji generala Richarda Shirreffa, bivšeg Nato komandanta, iznesenoj u nedavnom intervjju objavljenom u dnevniku Daili Mail, da će Treći svjetski početi 3. novembra ove godine).

Na čemu je zasnivam? Jednostavno, ako se sva ona pozitivna energija probuđena nezatvaranjem očiju pred Gazom, usmjeri ka artikulaciji zahtjeva za primirjem i mirom u Ukrajini, možda će se Grofovi (i Grofice) razbuditi iz svoje antibudućnosne amnezije.

Ako ni zbog čega drugog (u kojem bi Sutra Evrope moralo biti i njihova zadaća), a ono zbog svojih fotelja. Do nas, do naše djeca i unuka, do odgovornosti prema Sutra, ne – njima nije stalo koliko ni do pišljiva boba.

I izgovarajući oba ako, sam sebi ne vjerujem. Ne ljutite se na autora ovog pisma nikome.

Ima još vremena do 3. novembra.

I… Ne štedite na kupovini kostima djeci u unucima za Halloween, 31. oktobra.