Zoran Filipović: KOSOVO, 1. – 6. listopada 1991.

Urednikdana5 listopada, 2025/Komentari zatvoreni

Idem na Kosovo. Moram čuti još jednom, poslije svega što se dogodilo kod nas, kako Albanci sada gledaju na rasplet situacije. Kako će se boriti za svoja prava, pasivno ili aktivno.

I moram to čuti tamo, u Prištini.

Postoje dva načina da se dođe na Kosovo iz Zagreba. Jedan je voziti autom preko Mađarske, Rumunjske i Bugarske i odatle ući u Makedoniju, pa kroz Makedoniju na Kosovo. Drugi način je brži. Croatia airlines leti iz Graza za Skoplje. Iz Skoplja je poslije lako. Može se ići autobusom do Prištine ili unajmiti auto.

Odlučio sam se za avion. U Skoplju sam unajmio auto. Tražio sam agenciju koja ima aute s beogradskim registracijama. Tako ću, nadam se, imati manje problema s mnogobrojnom policijom.

U Skoplju me dočekao Iso Rusi, stari prijatelj. Ići ćemo zajedno u Prištinu. Radujem se susretu s Isom. Već godinama radimo zajedno, još od ’85. kada smo prvi put radili na temi o Romima. To veče ostajemo u Skoplju, a sutra ćemo za Prištinu.

U Prištini postoje dva hotela, hotel Grand i hotel Božur. Ni u jednom od njih više ne bih prespavao ni za živu glavu. Prvi od njih, hotel Grand kosovska je Casablanca. U prvo vrijeme kada sam počeo dolaziti na Kosovo, odsjedao sam tu. Dok ga nisam upoznao. Sada tu ne bih zanoćio nipošto. Hotel Grand je stjecište polusvijeta. Tu dolaze špijuni svih kategorija i boja, uhode, doušnici, policija, kurve, mafija – narko i ona druga, svodnici i kriminalci raznih opredjeljenja. Tu odsjedaju i novinari, strani i domaći, dok bolje ne upoznaju Prištinu, a onda kada im se stvari već počnu razbistravati, bježe iz Granda naprečac.

Drugi je hotel, hotel Božur, sjedište srpskih ekstremista i tamo drugi ljudi ne idu. Doduše, oni se još sastaju i u Domu JNA, ali to je neka druga priča.

Elem, poznajem Kosovo, ali i Kosovo poznaje mene. Posebice kosovska policija. Dvije godine, koliko sam proveo tu, s manjim prekidima, radeći svoja fotografska istraživanja na projektu velike knjige o Kosovu, omogućile su mi da upoznam veliki broj ljudi i da steknem prilično jasan uvid u trenutačnu kosovsku zbilju. Tako sam upoznao i sprijateljio se s velikim brojem predstavnika tzv. Kosovske alternative, članovima i čelnicima opozicijskih političkih stranaka na Kosovu. Jedan od njih je i Skelzen Maliqi, drag i dobar prijatelj, kod koga smo Iso i ja odsjeli.

Na Kosovu je slična situacija kakvu sam je ostavio na proljeće. Puno policije, stalne kontrole, informativni razgovori. Gotovo da više nema ni jednog zaposlenog Albanca u društvenoj firmi. Svi su dobili otkaz. Škole na albanskom više ne postoje, tako da djeca više ne pohađaju nastavu, a i nastavnici su već odavno otpušteni s posla. Dakle, na Kosovu ništa novo. Ali ipak se nešto izmijenilo.

Dječja igra.

Djeca se više ne igraju partizana i Nijemaca, kauboja i Indijanaca. Sada su u modi ZENGE. Djeca se igraju rata u kojem bi svi htjeli biti “zenge”, hrvatski vojnici (ZNG, Zbor narodne garde), a nitko ne želi, čak ni u igri, biti četnik, što je druga strana u njihovom zamišljenom ratu. Naravno, riječ je o albanskoj djeci.

Za ovo kratko vrijeme, koliko sam naumio ostati u Prištini, želio sam sresti što veći broj ljudi. Radujem se susretu s prijateljima. Nismo se vidjeli oko pola godine, kada sam otišao kući, kada su počela ozbiljnija događanja u Hrvatskoj.

Volim Kosovo. Volim iskrenost i jednostavnost njegovih žitelja. Volim surovu ljepotu njegovih pejzaža. Volim i cijenim dragocjenu pouku koju sam dobio živeći ovdje s njima jedan period moga i njihovog života. Imam osjećaj kao da sam tek ovdje progledao i pogledao svijet onakvim kakav on zaista jest: surov i lijep u isto vrijeme.

Razgovaram s mojim prijateljima. Svi su ogorčeni na zbivanja u Hrvatskoj, ali nisu iznenađeni. Ne vide nikakvu mogućnost pomoći Hrvatskoj odavde, jer pacifikacija Kosova traje već desetljećima, a u tome su doskora participirale sve jugoslavenske republike, uključujući i Hrvatsku. Također nikako ne mogu zaboraviti ni nepromišljenu izjavu Stipe Mesića da je pitanje Kosova unutarnja stvar Srbije. Velika je vjera u Hrvatsku i njenog predsjednika Franju Tuđmana, koja je išla gotovo do obožavanja, poslije ove izjave naglo splasnula. Također govore o permanentnoj prisutnosti ogromne vojne sile, stacionirane na Kosovu, što odgovara praktičnoj vojnoj okupaciji. Situacija u susjednoj Albaniji također ne ide na ruku. Odatle su mnogi Albanci s Kosova očekivali pomoć i upirali pogled put matice zemlje, ali izgleda da je njima pomoć još potrebnija, jer tamo vlada glad i političko rasulo.

Razgovarao sam i sa dr. Ibrahimom Rugovom, vođom najbrojnije kosovske stranke, Demokratskog saveza Kosova, koji i sam misli slično. Kaže da će se albanski narod s Kosova za svoju slobodu boriti mirnim sredstvima, koristeći sve moguće oblike političke borbe i građanske neposlušnosti. Ostvarenje svojih političkih ciljeva vidi na dužu stazu uz podršku demokratskog Zapada. Slično o istoj problematici govori i akademik dr. Rexhep Qosja i mnogi drugi uglednici s kojima sam razgovarao. Dakle, rata na Kosovu neće biti, barem ne za sada.

Želio sam poći i u Sandžak. Volio sam čuti kako na sve to gledaju sandžački muslimani i predsjednik tamošnje SDA Sulejman Ugljanin, ali moj je odlazak tamo osujećen nedostatkom goriva. Naime, na Kosovu se tih dana nije mogla dobiti ni kapljica benzina za auto. Crpke su točile samo za policiju. No, vjerojatno bih i tamo čuo sličnu priču o okupaciji i policijskoj represiji.

Vraćamo se za Skoplje, no svejedno mi je drago da sam ponovo bio tu, bez obzira na izrečeno.

U subotu sam imao rezerviran let natrag za Graz. Stvari nisu štimale još od samog jutra. Autobus koji redovito vozi putnike na aerodrom, u određeno vrijeme prije polaska aviona, nije došao. Veliki je broj putnika stajao bespomoćno pred skopskim hotelom Grand, čekajući autobus koji nikako neće doći. Onda se je nas par putnika organiziralo i jednim osobnim autom prebacili smo se na aerodrom, u nadi da ćemo tamo moći nešto urediti. Tamo su nam rekli da je let odgođen, pa otkazan i na kraju da oni ne znaju ništa. Taj dan više nismo imali nikakve šanse. Drugi je dan, u nedjelju, situacija bila slična. Atmosfera je na aerodromu bila neopisiva. Bila je to mješavina prenapučene orijentalne tržnice, autobusnog kolodvora i zbjega. Inače prostrana aerodromska zgrada, sada je bila tijesna.

Ljudi su se gurali, tiskali, probijali, svako u svom smjeru i svome zamišljenom cilju. U svakom slučaju, tražila se karta više. Nije se pitalo kamo i pošto, samo da se pobjegne. Bile su tu cijele obitelji koje su negdje putovale, noseći svoje torbe i zavežljaje, svoju imovinu. U zraku su lebdjele riječi izgovorene na raznim jezicima ovoga prostora, makedonskom, albanskom, turskom, srpskom, engleskom, hrvatskom.

Stajao sam tako satima, tijelima drugih ljudi priklješten za jedno mjesto, udišući njihove mirise, njihove riječi, i oni moje, čekajući s njima da se nešto dogodi, da negdje odemo. Svi ljudi kao da su dobili naredbu da putuju, da idu. Lebdila je u zraku neka latentna opasnost i svi su se htjeli izbaviti, otići što dalje.

Bila je tu jedna majka iz Čakovca. Sin joj je bio u Prištini u vojsci. Pokušala ga je izbaviti. Sjećam je se u dolasku. Doputovala je sa mnom iz Zagreba. Bio je tu i crnogorski pjesnik Milorad Popović. Njega sam poznavao još od prije, dok sam s Fahrudinom Radončićem radio na našoj knjizi o Ademu Demaqiju. Upoznao sam ga u titogradskom domu pjesnika Jevrema Brkovića. I on je putovao na zapad, u Ljubljanu ili Zagreb.

Uspio sam za nas troje nabaviti neke karte za Adrijin let za Sarajevo i Klagenfurt. To što imamo karte, ne znači da ćemo i letjeti, mada mi je skopski direktor Adria-Airwaysa dao svoju riječ. Trebali bi letjeti sutra, u ponedjeljak. U slučaju da ne odemo na taj način, smislili smo alternativu, unajmit ćemo auto i preko Bugarske, Rumunjske i Mađarske stići doma. U ovom trenutku to je jedina sigurna mogućnost na koju sami izravno možemo utjecati. U svim smo drugim slučajevima ovisnici o tuđoj dobroj volji ili sreći.

NE DOPUSTIMO DA SE ZABORAVI !!!