Radnja prati radikalnu grupu French 75, kojoj pripadaju Perfidia Beverly Hills i Bob Ferguson, u borbi protiv represivnog poretka. Isprva njihove akcije, od oslobađanja imigranata do sabotaža infrastrukture, više nalikuju teatralnim gestama nego planskim strategijama. Šesnaest godina kasnije svijet je gotovo nepromijenjen, a osobne i političke frustracije ostaju neispunjene. (Već u samom imenu grupe skriva se ironija: French 75 nije samo povijesno oružje, nego i koktel, šampanjska mješavina s udarcem. Anderson time odmah ocrtava ton filma: izrugivanje “šampanjskoj ljevici”, onima koji revoluciju pretvaraju u društveni stil, a pobunu u performans, jednako je izrugivanju rasističkoj desnici koja ogrezne u grotesku nacizma.)

Perfidia Beverly Hills simbolizira opasnost od poistovjećivanja politike s vlastitim identitetom. Njezina energija i militantni zanos prelaze u erotski naboj, destrukciju i nasilje, dok odbija stabilnost koju donosi majčinstvo. Erotizacija revolucije čini je likom koji koristi ideologiju kao izgovor za osobne rane i bijeg od odgovornosti. Bob Ferguson pak personificira konfuziju i nemoć: otvoreno priznaje da ne zna za što se zapravo bori, što Anderson koristi da pokaže kako bunt bez temelja može postati samo poza, a ne put ka društvenoj promjeni.

Odnos između likova čini emocionalnu jezgru filma. Perfidia i Bob demonstriraju kako osobne strasti i politički zanos mogu sukobiti idealizam i realnost; Lockjaw, opsjednut Perfidijom, postaje submisivni izdajnik principa i sustava koje navodno štiti, vođen erotskom fascinacijom. Pukovnik Lockjaw simbolizira militantnu Ameriku podložnu opakoj kabali. Sniman frontalno i statično, njegova teatralnost naglašava da autoritarizam često ima estetsku, a ne samo političku dimenziju. Zlo koje predstavlja radikalizira se do karikature; istovremeno je jezivo i uvjerljivo, podsjećajući da motivi revolucionara i reakcionara često proistječu iz istih potreba za pripadnošću, moći i opravdanjem vlastitih slabosti. Aludirajući na Spielbergov Duel, Anderson lik Lockjawa impostira kao nadosobno zlo: njega se ne može ubiti, njega može dokinuti jedino vlastiti nacizam.

Anderson majstorski koristi format filma kako bi balansirao intimnost i kaos. Dubina kadra omogućuje osjećaj prostornosti i izolacije, dok kamera prati likove kroz njihove akcije stvarajući neprekidni tok dinamike i napetosti. Montaža, koja izmjenjuje brze i duže kadrove, održava ritam kroz više od 160 minuta, balansirajući intenzivan tempo s introspektivnim, emotivnim trenucima.

Film se stalno referira na povijest filma, od Posljednjeg tanga u Parizu do Full Metal Jacket i spomena Toma Cruisa, stvarajući metafilmski dijalog o načinu prikaz moći i nasilja. Ove reference ne služe samo kao estetska igra, nego uspostavljaju svijest o povijesti filma i o tome kako vizualni jezik oblikuje percepciju političkih sukoba. Zvuk i glazba dodatno produbljuju slojeve filma: Greenwoodov eksperimentalan score stvara stalni osjećaj alarma, dok popularna glazba uspostavlja dijalog između prošlih i sadašnjih borbi.

Film upozorava na opasnost erozije povijesti: Lockjaw i njegov režim brišu ono što ne odgovara njihovoj viziji, podsjećajući da se moć često održava kontrolom narativa i selektivnim pamćenjem.

Forte filma leže u režijskoj smjelosti, propulzivnosti i sposobnosti da spoji spektakl i intimu. Likovi ostaju slojeviti i kontradiktorni, tempo je energičan, ali emocionalna rezonanca se ne gubi. Istovremeno, film postavlja pitanja o granicama estetizacije politike i odgovornosti prema onima koje bi otpor trebao štititi.

One Battle After Another je promišljen i provokativan film koji podsjeća da politika bez korijena u ljudskosti i osobnoj odgovornosti lako postaje ritual, spektakl i fetiš. Film izaziva gledatelja da promisli vlastite ideale, cijenu koju plaća i granice između stvarnog otpora i performansa, čime postaje jedno od najzrelijih i najpotpunijih djela Paula Thomasa Andersona.