Formalno gledano, Zastave Ivana Planinića precizno su i dramaturški inteligentno ugođena konstrukcija: scena funkcionira kao ranžirni kolodvor gdje se ukrštaju životne, političke i metafizičke linije Krležina magnum opusa. Ta slika nije slučajna: u romanesknoj bujici Krležine rečenice nije toliko važno kamo vlak ide, nego što se sve ukrcava i iskrcava, kakvi se tereti pamte, a koji se zaboravljaju. Planinić, zajedno s dramaturzima Mirnom Rustemović i Dubravkom Mihanovićem, razumije to osnovno: nije potrebno na scenu iznijeti sve, nego upravo sve bitno.

Ta mjera razabiranja bitnoga, nekada davno sažeto opisana Hribarovom dosjetkom o vukojebini Vučjaku, ovdje je pretvorena u metodu. I zato ove Zastave ne djeluju kao zbijeni sažetak, nego kao cjelovita gesta, kao živo čitanje Krleže bez zazora i bez sentimenta. Čitanje koje ne pati od gubitaka, jer ne osjeća manjak, nego imanenciju smisla u svakom komadu koji je na scenu stigao.

Planinićev ključ uspjeha nije ni u štednji ni u raskoši, nego u fraktalnoj naravi Krležina pisma: gdje god da uzmeš, list će odražavati cijelo drvo. Odatle i ta začudna koherencija predstave — iako tekstualno izuzetno zasićena, ona diše kao da je riječ o nečemu jednostavnom, lakopratljivom, pa čak i prirodnom.

No to “prirodno” nije prirođeno: ono je rezultat dubinskog razumijevanja biološke borniranosti svjetonazora Krležnog panoptikuma. Gledamo svijet ideala i njihovih raspada, ali bez moraliziranja, već na razini metaboličkog procesa: mladenačke zajapurenosti, oportuniteta zrelosti, starosne melankolije. Taj je razvoj posve krležijanski: ideologije nisu teorije, nego organizam, bolest koja se rađa s čovjekom, koja ga izjeda i od koje na kraju odustaje. Ili umire.

Predstava jasno ocrtava i vertikalu i horizont Krležina svijeta: Zagreb–Pešta–Beograd tvore prostor povijesne linije, ali tu je i os koja ide gore, prema idealima, i dolje, u glib panonske realnosti. U dijakroniji političkih stremljenja — ilirizma, jugoslavenstva, hrvatstva, unionizma i inih — prikazana je jedina konstanta balkanske sudbine: trajanje bez izraza, egzistencija bez punog postojanja, biološko, i upitno duhovno prisustvo; sve što se dijakronijski odvija, u sinhroniji je bilo in nuce, kao malum omen, kao kletva podneblja.

U tom prostoru Badurina, Violić, Đokić, Grgić i ostali nisu samo umnoženi likovi. Glas, tijelo, tekst — sve je u službi jedne velike rečenice, tog kralježničnog stupa Krležina stila, koji se u predstavi prelijeva u glazbu (Marinović, Gamulin), pokret (Kolar, Marjančić), i svjetlo (Lušičić Liik) kao slojevitog materijala scene, a ne njene dekoracije.

Naravno, ima i viška. Jedna sisa možda je previše, a Bojanina izvedba masturbacije Ane von Borongay jest privlačna, ali ne usred purpurne pospanosti baršuna HNK-a. Ipak, ni to nije skandal, nego simptom — kao što je i sama Krležina literatura puna viškova koji nešto govore, čak i kad ne znamo točno što.