Ljudsko biće ne želi biti igračka sudbine. Svaki čovjek, na sebi svojstven način, daje smisao vlastitom bivanju. Vođen istom namjerom, Collodijev Geppetto nadilazi besmislenost stvaranjem vještačkih predmeta. Ipak (i unatoč tome što se to tradicionalno smatra više ženskim nego muškim principom), on teži nadilaženju života stvaranjem čovjeka. U svijetu stvari, žudi za djetetom.

U inačicama Pinokijeve priče, iako ga mentalno osmišljava i izvedbeno stvara, tek podrškom vile lutak postaje donekle živ. Iako je lutkov pseudo-život ispod nivoa ljudskog, on je dijaloški (konsenzualno) stvoren. Dobivenim polu-životom Pinokio postaje samo-animirana, autonomno hodajuća i govorna forma, bez ljudskog sadržaja. Bez-savjestan u pod-ljudskom svijetu, često je (izvanjski) kažnjavan zbog svojih nepromišljenosti. Kako se u verzijama priče obično ističe, njegova mogućnost da postane stvarnim jasno je uvjetovana stjecanjem vrlina živih – osjećajne iskrenosti (autentičnosti) i intelektualne hrabrosti (smjelosti).

Kako bi stvorila potencijal preobrazbe mrtvog u pravo, Vila (kao simbol prvog vida bezrezervne brige), oblikuje Cvrčka kao predstavu prosudbene savjesti. Komunikacijski održiva međuigra ta dva principa (bezuvjetne i uvjetne ljubavi), dozvolit će eventualni obrat i od majstorskog lutka učiniti čovjekovog sina.

Cvrčak i Geppetto podučavateljski usmjeravaju bez-iskusnog i lakomislenog Pinokija. Očekujući kako će ga znanje učiniti dobrim i vrlim dječakom, majstor ga šalje u školu. Predomišljen u namjeri da se izobrazi, Pinokio odbacuje autoritet znanja zbog cirkuske zabave. Knjige su dane za jeftinu ulaznicu, ali podilaženje porivu za blještavilom pozornice, na kraju ga smješta u životinjski kavez.

Dok ga Cvrčak kori, iz ropskog stanja spašava ga Vila koja mu, poput majke, neuvjetovano prašta. Iako se lažući udaljuje od njenog lica šiljkom nosa koji raste, ona se ne boji uboda njegove neiskrenosti. Vila se odmiče, ali Pinokija ne napušta. Strpljiva, odobrava njegovo pokajanje dajući mu priliku za iskupljenje.

Učestalo izbavljen iz utamničenosti, pustolovan Pinokio i dalje je karakterno kvaran. Neposredno suočen s životinjskom sudbinom (pretvorbom u magare), neizbježno primjećuje svoje propuste (poput neumjerenosti u kolačima).

Poništavanjem (gaženjem) njegovih riječi (savjeta i uputa), Pinokio uviđa da je, njegovom zaslugom, majstor možebitno (fizički) mrtav. Ta ga spoznaja približava krivnji kao osjećaju koji vodi do ljudskog. U čestoj inačici Collodijeve priče, tjeskoban zbog (eventualne) Geppettove sudbine, Pinokio uranja u ocean i ulazi u utrobu kita. Tamo susreće sasvim iznemoglog drvodjelca. Pronalaze se u mračnom podmorju svojih najdubljih želja – da se bude dobrim ocem i da se postane pravim dječakom. Izložen nelagodnosti krivnje, Pinokio traži oprost. S povjerenjem u lutkovu ljudskost, Geppetto iskazuje suosjećanje. U skučenosti kitove nutrine, prepoznaju se i u ljubavi grle.

U posljednjoj etapi svoje preobrazbe, nakon osjećajne vrlosti, Pinokio dokazuje hrabrost sabranu u odvažnom korištenju domišljatosti. Vlastitim inteligentnim planom, zajedno s postolarom spašava se iz zbijenosti životinjske tjelesine i izranja iz dubine.

Na površini zemlje, Pinokio umire kao lutak i rađa se kao čovjek. Oslobođen od Viline i Cvrčkove (vanjske) prisutnosti, samo-izgrađenom savješću, slobodno kreće prema životu kao sin, uz svog oca.

Razumijevanje Geppettovog napora u slijedu razvoja očinstva (roditeljstva), blisko je svakom čovjeku (jer je bio Pinokio). Nepovjerljiv majstor zabrinuto predviđa kako na lutka u svakom kutku vrebaju opsjenarske opasnosti (cirkuskih profitera, umilnih varalica, podmuklih skitnica i zlih prevaranata), spremne da spriječe razvoj ljudskog. Svejedno, upravo u njihovom kontekstu Pinokio treba postati sinom među drugim dječacima. Umjesto skrivalačke zaštite od polu-svijeta, potrebno mu je njegovo nadrastanje (uz snažnu ljubav vilinske majke i diskretno vodstvo čujnog oca).

Lišena iskrenosti, slaba ljubav majke bila bi slijepa. Kroz laž, Viline i Pinokijeve oči se razdaljuju (oštrinom nosa) i oni se nejasno vide. Istovremeno, da bi ostao autentično iskren, vila svojom snagom mora podnijeti Pinokijevu neukrašenu istinu. Da bi se istina izrekla, potreban je kapacitet za njeno (bez-osudno, ne-ignorirano i anti-omalovažavateljsko) prihvaćanje. Samo u toj okolnosti, objektivna majka sprečava svako (vlastito i djetetovo) samo-zavaravanje i prihvaća (svog) lutka na sasvim realan način.

Očinstvo traži smisao za vodstvo. Cvrčak (kao glas očinske savjesti) zahtjevno je principijelan i dobronamjerno mudar. Raspolaže iskustvom kojim bez-umorno nastoji utjecati na Pinokijeve prosudbe. No kako bi dozvolio razvoj lutkovih kapaciteta vrednovanja iskustva, Cvrčak će prihvatiti odbačaj vlastitog autoriteta i podržati stvaranje novog Pinokijevog odnosa prema uvaženom većem čime će se njihova zanatska relacija (oblikovatelja i oblikovanog) preobraziti u nešto drugo.

Collodijva priča je anti auto-destruktivna poruka. Njen naum nije sabran u lažnoj predodžbi o dosadi cirkusa, i neukusnosti medenjaka. Bivanje u svijetu ne svodi na prinudno bijednu, bez-radosnu mizeriju. Osim u prosudbenom i činjeničnom umu, važno je živjeti u osjećaju (tijelu). Iskusiti spontanu radost i uživati u slatkoći života, vrijedno je ljudsko iskustvo. Vila i Cvrčak ne demoniziraju radost već pomažu u pronalasku mjere koja veselje dijeli od svake samo-poništavajuće prekomjerenosti.

Ipak, uz vrijednost sreće, Collodijeva priča afirmira i one osjećaje koji su u suvremenoj kulturi užitka ocrnjeni, poput zahvalnosti i krivnje. Ona podsjeća kako se bez sposobnosti za krivnju ne razvija potencijal za odgovornost. Ona sugerira kako je zahvalnost izvor ljubavi.

Pričom koja se obraća odraslom u istoj mjeri u kojoj je za djecu, Collodi upućuje kako roditelj ne smije ostati neautentična marioneta na kukavičkom koncu konformističkih očekivanja (što Geppetto kao neoženjen majstor koji sanja sina nipošto nije). Unutarnjom bez-životnošću ne može se animirati tuđe stvarno u (trenutno) lažnom. Samo je čovjek moćan u pomoći da se doraste vrlini koja uvodi u svijet ljudskog. Bez njegove iskrene namjere, samoživo drvo ostaje još jedna laž na hrpi sličnih, praznih stvari.