Jednog sam jutra, odmah nakon tuširanja začuo bjesomučnu zvonjavu, otvorio vrata, a pred njima je, raščupana i prestrašena, stajala susjeda s donjeg kata. Mahala je rukama kao da se utapa i vrištala: voda! voda! Uspio sam razabrati da joj je u kupaonici ispod moje kade plafon skroz mokar i da s njega kaplje.

Što sam mogao, zavrnuo sam ventil i tako se na dulje vrijeme vratio u pretpovijest. Sljedećih mi se dana obitelj prala u plastičnom maštelu.

Kakav život!

Kad su konačno došli vodoinstalater i njegova vesela družina dočekali smo ih kao stranu delegaciju u posjeti našoj zemlji, nema čega nije bilo na kuhinjskom stolu. Radovi za čudo i nisu dugo trajali, bilo je to svega nekoliko dana psovki i prašine, a po njihovu završetku nakon što mi je ispostavljen račun ja sam bio taj koji je crven u licu mahao rukama kao da se utapa.

Nevezano za ovaj događaj (vjerujem), svega nekoliko dana kasnije završio sam u bolnici na Prvoj pomoći s jako povišenim tlakom i otežanim disanjem.

Tog tjedna, na pregledu kod kardiologa, čovjek u bijeloj kuti govorio je isto što mi je nedavno tumačio i majstor u plavom trlišu:

Cijevi koje su sad već starije od pola stoljeća dobrano su začepljene pa bi ih trebalo promijeniti, ili bar spriječiti da se još više začepe.

Hidrodinamika je, kao i svaka znanost, neumoljiva, nepodmitljiva i na svakom mjestu podjednako vrijedi.

Što reći, uplašen kao miš, pritisnut zakonima prirode, bio sam prisiljen donijeti odluku kojom se odričem svojih poroka i zauvijek se od njih opraštam.

Taj je oproštaj bio dugotrajan i ganutljiv.

Obećali smo si, moji poroci i ja, kako ćemo se od sada, uz međusobno poštovanje, izbjegavati i tako si ostati u lijepoj uspomeni.

Nakon što završimo jedno životno poglavlje običavamo reći da ćemo sada okrenuti novu stranicu.

U to ime, odlučan u namjeri da ustrajem, ja sam već liznuo kažiprst.