“Berlinâ je mnogo. I ja sam imao jedan, Zapadni Berlin, koji sam veoma volio, a izgubio sam ga zahvaljujući oslobođenju 1989/90. Zato jer su za tih velikih dana rukama i nogama rušili i uništavali Zid, a ja se sjećam kako sam probao u više navrata onamo otići i zamoliti ih, dragi moji prijatelji, ne rušite, ne uništavajte – mislim kako ovaj Zid mene štiti! Što li će biti sa mnom bez njega? Danas živim u jednom drugom Berlinu. Taj ne nalikuje ni na Bismarckov, ni na weimarski, a – naravno – ni na Zapadni Berlin. To je prvenstveno grad uređen za zabavu i razonodu; sada ni umjetnici ne dolaze ovamo stvarati, već samo prodati ono što imaju. A što bi i imali? Nemaju ništa. Ti umjetnici imaju samo pjesmu, samo skladbu, samo sliku, samo ples, samo performans. A po čemu je to posebno? Ni po čemu. To su parfemi slobode.”

.

Priredio Romano Bolković