Autor intervjua: je Mario Martín Gijón, ojavljen je u časopisu Quimera (Barcelona), septembar 2025, broj 501 (str. 11-18.) 

Rođen u Màlagi, živi u književno znanom gradu Duinu¹ , Pablo Martínez Rosado (1978) je autor dva kratka prozna djela. Oba su iznenađujuće fikcije koje je teško žanrovski klasificirati, oba su situirana u inostranstvo (Indija, Beograd), a istovremeno daleko od bilo kakve egzotike, gdje se cijeni ukus za književnost shvaćenu kao igra i otkrivanje. Razgovarali smo s njim povodom izlaska drugog izdanja njegove zbirke kratkih priča, Savamala ili Vječnost (Polibea, Madrid, 2025).

Vaš prvi roman, Vahana (El Toro Celeste, Màlaga 2017), smješten je u Indiju, gdje ste živjeli tokom dva perioda koja su, čini se, bila veoma značajna za vas. Čini mi se da je zemlja tako ogromna i fascinantna kao Indija, a tako malo zastupljena u španskoj književnosti, izazvala interes troje pisaca rođenih ili usvojenih u Malagi, kao što su Chantal Maillard, Jesús Aguado i vi sami. Znam da ih poznajete i divite im se, ali vaš roman se veoma razlikuje od njihovog pristupa, jer ono što postižete jeste da nas predstavite očima domaćih likova sa veoma različitim porijeklom (René, koji nikada nije napustio Indiju; Eleanor, koja je živjela u Parizu i Londonu), ali i stranca u Indiji, Britanke Lile. Možete li nam reći nešto o genezi ovog romana? I, s obzirom na to da ste objavili Vahanu kada ste imali skoro četrdeset godina, postoji li neobjavljena prethodna priča o piscu Pablu Martínezu Rosadu ili je pisanje za vas kasniji poziv?

Želja, narativni impuls, nešto je što me prati od malih nogu. Sjećam se da sam pričao priče, a ponekad ih i pisao ili crtao. Od tada se u meni konstruirao nevidljivi rad, da upotrijebim Borgesovu šalu, posebno od kasnih tinejdžerskih godina. Dio toga je bio – i jeste – mutan rad: stvari su se pojavljivale u amaterskim revijama i – doslovno – visjele na neobičnim konopcima za sušenje rublja kojima su neki prijatelji i moj alter ego pokušavali prenijeti naše riječi na ulice mog grada. Čak i tada, bavili smo se iskustvom na pločnicima i trgovima, urbanim i javnim životom, što je nešto što mislim da je i dalje prisutno u mojim objavljenim prozama. Pisao sam tekstove za projekat spoken worda: grupu efemernih riječi i određeni rock and roll, zabavan i pomalo domaćinski, s kojim sam izašao iz sebe i shvatio šta znači biti u bendu duhova, a da, u mom slučaju, nemam nikakav muzički talenat. Drugi dio tog rada, priče i skice druge proze, također me zadovoljavaju, ali je ostao na hard diskovima i bilježnicama.

U Malagi, na prijelazu stoljeća, imali smo neizmjernu sreću da se djela Chantal Maillard i Jesúsa Aguada spoje i progovore. Oba otvaraju puteve i propituju ono drugo, otkrivaju nas i izmiču. Naivno se misli da se razumiju, jer nas stimulišu. Vahana je plod mladalačkog čitanja i života u inostranstvu. Napustio sam Malagu i nastanio se prvo u Londonu, a zatim u malom gradu na jugu Indije. Roman proizilazi iz fascinacije zgradom – neboderom zatvorenim staklom, praznim, naizgled nepristupačnim – čije prisustvo nas tjera da zamišljamo i nagađamo o njenoj unutrašnjosti i njenom odnosu s onima oko nje. Živim sa sumnjom da su naši životi pod uticajem arhitekture i osjećam da je to ponavljajuća sumnja u onome što pišem. U romanu, motiv zgrade postaje vozilo – ‘vahana’ na sanskrtu leksem, sinonim za maštu i za zaobilazne puteve: za biti drugi. U Indiji sam osjetio neku vrstu čarobne struje sa svakim novim ličnim susretom, kada se narativ i improvizacija isprepliću u gestama i odlukama: svijet u kojem se uvijek piše. Dakle, činilo mi se prirodnim da se prepustim vođenju tih drugih koji pokušavaju izgraditi sebe u prostoru tako punom izazova i stimulansa. Pisanje romana se odnosilo na pokušaj da budemo ti drugi i slušamo sebe u ogledalu. U njemu, Lila i René govore jedno drugom (nama). Završio sam prvu verziju 2009. godine, i od tada sam je pustio da se odmori, a između ispravki imaosam vremena da provedem još tri godine nedaleko od Punea, u indijskoj državi Maharashtra. Nakon toga, roman je polako tražio izdavača.

Vaša druga knjiga, Savamala ili Vječnost, koju je Polibea objavila 2023. godine i nedavno ponovo izdala, s prologom Joséa Antonija Garrige Vele, sastoji se od sedam priča, a sve se odvijaju u Beogradu. Svaka od njih zasnovana je na jednoj od kuća koje Milorad Pavić evocira u svom djelu Sedam smrtnih grijeha. Njeni likovi žive enigmatičnim životima, paralelnim s velikim sukobima, koji se ipak, na ovaj indirektan način, odražavaju s većom snagom. Dugi niz godina živite u Duinu, italijanskom gradiću, ali vrlo blizu Slovenije i blisko povezanom sa zemljama Jugoslavije. Ne znam da li biste nam mogli reći nešto o tome kako je nastala ova knjiga i kako je prihvaćena. Znam, na primjer, da ste je predstavili u samom Beogradu.

Selidba u Duino, mjesto toliko obilježeno književnošću, približila me je teritoriji koja me je oduvijek zanimala. U mojim očima, Jugoslavija je tokom mog djetinjstva imala gotovo mitsku kvalitetu, kako zbog zvučnosti svojih imena i toponima, tako i zbog slika koje smo primali iz njene popularne kulture i sportskih uspjeha. Njen raspad podudario se s početkom moje adolescencije, a s vijestima koje je prenosio, doživjeli smo užasno poznato nasilje: televizija nas je naučila da čak i naši zidovi mogu biti previše krhki. Kada sam stigao u ovaj kutak Jadrana, stekao sam prijatelje koji su rođeni u zemlji koja više ne postoji, iste godine kao i ja. S kojima smo, iako nismo dijelili rat, otkrili da nas je prošao isti kulturni proces: liberalizacija medija 1990-ih. Ponekad smo dijelili konkretne reference – muziku na engleskom jeziku – ili strukturne – pojavu mnoštva privatnih televizijskih kanala.

Dakle, tokom svog prvog odmora, odlučio sam da putujem tim krajem. I prije dolaska u Beograd, sjetio sam se knjige Sedam smrtnih grijeha Milorada Pavića, koju sam pročitao nekoliko godina ranije, i činjenice da svaka od tih priča počinje u drugoj kući u tom gradu. Postavio sam sebi pomalo mitomansku igru pitanja. Da posjetim ​​svaku od tih kuća, slijedeći upute date u samoj knjizi? Ispred prve, igra se proširila: našao sam se kako fotografišem fasadu dok su druge, mlađe oči ponavljale isti gest, a te oči su mi, sada na engleskom, pričale historiju i sadašnjost Savamale, naselja u kojem sam se nalazio. Ti mladi ljudi bili su arhitekti i težili su kulturnom očuvanju naselja raznim projektima otpora gentrifikaciji. Tada se pojavilo prva sjeme ove knjige: moguća izložba sa fotografijama koje je snimila ta aktivistička grupa, uz nekoliko mojih vlastitih redaka. Nikada nisam dobio njihove fotografije, ali malo po malo sam počeo razmišljati o novom pisanom projektu.

Osmislio sam neke početne istraživačke linije: priče bi trebale početi u kućama koje spominje Pavić, a istovremeno ostati distancirane od zapleta i likova njegovih priča; svaka priča bi trebala zadržati svoju jedinstvenost, ukazivati ​​na drugo mjesto, uprkos pripadnosti istom svijetu – istom susjedstvu; i među njima bi se, štaviše, mogla razaznati nit, određena solidarnost. Kvart Savamala mi je ponudio mikrokosmos iz kojeg mogu zamišljati, i tako su, malo po malo, njegovi likovi počeli dobivati ​​oblik i riječ, sve dok nisu stigli do priča koje njihovi čitaoci danas upotpunjuju. Osjećam da su to nekonformistički likovi, iako, možda, i ranjivi: oni naziru načine postojanja. Imao sam sreću da upoznam Juana Joséa Martína Ramosa, urednika u Polibei, koji je od početka podržavao ove priče, i da imam čitaoce koji su podržali prvo izdanje. Tako možemo računati na razigrani pristup književnosti Joséa Antonija Garrige Vele u prologu ovog drugog izdanja, kao i na epilog – gotovo osmu priču – i fotografije svake od kuća, koje je snimio misteriozni PMR. Zahvaljujući jednom od tih čitalaca, balkanskom naučniku i prevodiocu sa srpsko-hrvatskog na španski, Miguelu Roánu, mogli smo ga podijeliti i u Beogradu. Ipak, još uvijek na španskom.

Istina je da me vaše pripovijedanje, u ove dvije knjige, koje su, do sada, jedine koje ste objavili, ne podsjeća ni na jedno drugo špansko. U svakoj od priča, bez uvoda, uranjate nas u brige i snove vrlo različitih likova. Ne znam da li biste nam mogli reći o nekim štivima, o nekoj književnosti (pretpostavljam da je i strana književnost, poput italijanske, imala uticaja na vas) za koju mislite da je doprinijela oblikovanju vašeg stila.

Ne znam do koje mjere moji tekstovi mogu biti jedinstveni; osjećam se vođenim razumijevanjem pisanja kao oblika saznanja i time da, iz jedne u drugu prozu, otkrivam puteve. Zanimaju me djela koja vjeruju svojim čitaocima, baš kao što moje pisanje može vjerovati rastresenom, kreativnom pogledu prema nama samima i svemu oko nas. U Savamali ili Vječnosti, odlučio sam da se distanciram od svakog mimetičkog realizma, da čitam susjedstvo, barem indirektno. Papirno susjedstvo koje sastavlja te priče dalo mi je priliku da proširim ono što smatramo stvarnošću, da istražim i istražim sebe. Njegovi stanovnici preispituju svoja uvjerenja, vlastiti identitet, svoje želje. Ponekad se čak i prepliću u različitim pričama, umnožavajući interpretacije.

Čovjek je čitalac prije nego što postane pisac, i, na neki način, takođe posljedica vlastitog čitanja. Kao takvi, neki autori postaju reference, naravno, i uz malo sreće, možda se nešto od njih filtrira u svaku zamisao. U tom smislu, idealno bi bilo početi od njih, a ne bezuslovno ih oponašati. Za mene je intenzivno čitanje Kafke bilo ključno, kao i Becketta – do kojeg sam došao preko Austera – ili perspektive McCullersa ili Cvetajeve. Cortázar i Borges promijenili su moj način čitanja; živopisne kratke priče Bruna Schulza prate me gdje god živim. Ali uticaji su došli i s mnogih drugih mjesta: od mog nemirnog čitanja istočnjačke i slavenske književnosti i djela Rulfa i Paza; od Camusove vidovitosti; od Antonionijevih filmova i umjetnosti talijanskog Novečenta; ili od mojih izleta u filozofske tekstove, da navedem samo nekoliko primjera.

Odrasli ste u Malagi i, nakon nekoliko godina u Velikoj Britaniji i Indiji, već dugo živite u Duinu, na italijanskoj jadranskoj obali. Međutim, svoje ste proze situirali u Indiju i Srbiju. Ne znam da li vam je teško pisati o onome što vam je najpoznatije i da li vam je potreban taj element neobičnosti na novim mjestima, ili ste pisali, čak i ako to nije objavljeno, o ta dva mediteranska grada koja uokviruju vašu biografiju?

Da, postoji veza između iskustva i pisanja koja mi se ponekad čini misterioznom. Možda, na isti način na koji kao čitalac uživam u onim djelima čije je potpuno razumijevanje nedostupno – a možda i nepoželjno – kao autor, moram otkriti praznine, potencijal, u prostorima koje često posjećujem kako bih ih transformirao u fikciju, otuda i situiranje mojih tekstova. To je fenomen koji povezujem s onim što je Vicente Luis Mora, vjerujem, nazvao geografski neprilagođenim piscem: onaj koji, zbog okolnosti, nastanjuje prostor u kojem mora naučiti pronaći sebe, u kojem nedostatak postaje kreativna mogućnost. U svakom slučaju, perspektiva pisca, iako važna, može se i promijeniti i pronaći čudo u poznatom. Prije nekoliko godina imao sam priliku smjestiti priču u svoj grad, kao rezultat saradnje s izdavačkom kućom “Derivas”, koja je okupila desetine lokalnih autora u svojevrsnom pregledu perspektiva o urbanoj sadašnjosti Malage. Pokušao sam biti drugačiji, promijeniti svoj stil. To mi je barem poslužilo da prizovem neke duhove.

Također primjećujem napetost u svojoj privlačnosti prema inostranom kao polaznoj tački. Ne zanima me inostrano kao egzotično, bajno, ono što nas preplavljuje: slika iz kataloga. Više me zanima kao ogledalo i istraživanje, kao most pisanja, kao “bivanje-sa”.

U svemu ovome, ne znam kako sagledavate situaciju književnosti uopšte, a posebno španske književnosti, sa te rilkeovske tačke gledišta iz Duina…

Trudim se da ne dozvolim da me moja periferna pozicija potpuno izoluje, jer se u okeanu savremene književne produkcije, srećom, pojavljuju istinske i stimulativne inicijative. Različiti „razgovori“ se preklapaju, iako su neki gotovo uvijek dominantniji od drugih. Na kraju, zavisimo od (ograničenog) slobodnog vremena i vlastitog suda kako bismo nastavili da uživamo ​​i rastemo iz onoga što čitamo. Mislim da je važno odmaknuti se od samozadovoljstva i zapamtiti da su naši izbori važni. Postoji mnogo književnih svjetova koje treba izgraditi, a koji ne mogu zavisiti od odluka industrije.

Vjerovatno je teže zamisliti kraj narativnosti, impulsa pripovijedanja, nego kraj samog kapitalizma. U tom smislu, vjerujem, slijedeći Pigliu, da smo dužni sebi da se zapitamo kako čitamo, čak i više nego ko čita ili koliko se čita. Kao čitalac i kao profesor književnosti, pokušavam interpretirati signale koje primam i pretpostavljam da je mojim studentima sve teže upuštanje u složena djela. Neki od njih će biti budući pripovjedači, stvaraoci svjetova, a istovremeno su simptom svijeta koji smo ili konstruisali ili smo dozvolili da bude konstruisan. Unutar učionice postoji jaz između jadikovanja “Ništa ne razumijem”, prilično sterilnog, i “Ne razumijem u potpunosti”. A u tim “nerazumijevanjima u potpunosti” postoji gotovo beskonačan potencijal.

Već nekoliko godina radite u međunarodnoj školi koja je prilično zahtjevna prema svojim nastavnicima, a mi koji nismo isključivo posvećeni književnosti, već znamo da nije lako spojiti kreativni poziv s nastavom, iako se često mogu međusobno nadopunjavati. Kako se snalazite?

S jedne strane, mislim da osjećamo da je književnost svuda, da je to način života: čitamo svoje dane, a ponekad ih čak i pišemo. U širem smislu, konstrukcija se nastavlja, a stimulansi slijede jedan za drugim. Vidim sebe upisanog u mikrokosmos gdje funkcionišem na tri jezika, unutar kojeg, na nastavi, primjećujem različita čitanja tekstova koje predlažemo, čitanja koja su, ponekad, vrlo hranjiva i prosvjetljujuća. Čini se teškim ne nazrijeti buduće scenarije i napetosti, brige, mogućnosti. To je okruženje koje vodi do određene spekulacije, do promišljanja o mogućim državljanstvima, ali je ograničeno, jer je udaljeno od najčešćih problema urbanog i odraslog svijeta.

S druge strane, uslovi pisanja su važni. Kafka se, kao što znamo, posvetio književnosti uprkos svemu, sa težinom koja je uslovljava – i možemo reći, takođe u našu korist, stvarajući tenzije – ali se takođe divimo autorima koji su se mogli isključivo posvetiti svojim projektima. Naravno, frustrirajuće je ne pronaći ravnotežu između vremena i energije potrebne da se tim podsticajima da oduška. Upravo mi nedostaje to davanje oduška, ta potraga za dijalogom koju pisanje podrazumijeva. Fokusiram se na želju da nastavim učiti, a u međuvremenu, ljeto se bliži. A onda se projekti koji su u toku podvrgavaju novim čitanjima i, uz malo sreće, razvijaju.

Slično tome, život daleko od svoje zemlje i maternjeg jezika ima svoje prednosti i mane. Ne znam šta kod vas prevladava, nostalgija ili podsticaj nečeg drugačijeg?

Da, vraćamo se na neravnotežu koju smo ranije spomenuli. Iskustvo iseljeništva se također mijenja i danas je duboko pod utjecajem tehnološkog razvoja: udaljenosti od naših korijena nisu iste kao prije, posebno kada je u pitanju pristup informacijama. Mikrokosmos koji smo ranije spomenuli također osjeća intenzitet ovog vrlo savremenog iskustva, koje fluktuira između ponavljanja ideja i navika i brzine kojom se suočavamo ili bivamo savladani podražajima, percepcijama i identitetima.

Odlučio sam napustiti Španiju, prvo iz znatiželje o drugim svjetovima, a zatim prizvan novim mogućnostima za posao, zahvaljujući okolnostima koje naši roditelji nisu imali: otvaranju Evropske unije i projektu Erasmus stipendija. U tom kontekstu rođeno je dijete koje je s oduševljenjem čitalo Tintinova putovanja i mladić koji je otkrio da je Joyce zarađivao za život dijeleći svoj jezik u inostranstvu. Sada mislim da su me ti mitovi vodili nesvjesno.

Ako sebe shvatimo kao bića koja ponavljaju navike, vjerujem da je u našem interesu da ih budemo svjesni i, kada je to prikladno, da ih izazovemo. Čini mi se da je to napetost u kojoj sada djelujem. I dalje pronalazim izazove u iskustvu života među tri jezika kojima pokušavam komunicirati, a istovremeno postajem njihov objekt. Također me stimulira svjetovnost izvan mog radnog okruženja, rad ljudi, njihov način života. Ali u potpunosti se ne varam: nedostaje mi mediteranska prirodnost, veselje koje karakterizira moje mjesto porijekla – koje, s druge strane, smatram sve pripitomljenijim, pohlepnim prema sebi i često poput nelojalne fikcije. I divim se našoj sposobnosti za susret i prijateljstvo, fraziranju našeg jezika.

Na kraju, ne znam da li nam želite reći nešto o svojim projektima, da li imate neke nove knjige u pripremi..?

Imam nekoliko projekata u toku, čekam potrebnu ravnotežu vremena i energije koja će mi pomoći da se vratim na pravi put. Skupljam mentalne bilješke i zapisujem tuđe u svoje bilježnice. Planiram različite puteve, načine da upadnem u iluziju nekoga ko vjeruje u učenje.

Preveo: Božidar Stanišić