Na završetku nekog svog kompliciranog životnog ciklusa, koji bi mogao glasiti: “Kako sam se zamišljala”, zaključujem u rasponu od 30 godina, da je važno vjerovati u sebe, svoje zamisli, svoju projekciju neke priče i u snagu da se ona ostvari implantira u stvarnost. Nismo uvijek na najravnijem putu, nismo na visini zadatka, klonemo, posrćemo, usahnemo. Snovi se njišu kao isprani ručnici, prerasta nas trava. mahovina i bršljan osvajaju svijetle površine, željezo hrđa, boja se ljušti, fasade otpadaju. Ali mi znamo da smo pobijedili, spasili nešto, uzdigli, oplemenili, da smo rasli zajedno s našom vizijom, ostavivši drugima da nas dostignu, da dobace do našega primjera.

I premda taj jedan stih zavodljivo zvuči, ipak se nemojte “smanjivati da bi drugi mogli rasti”, ne isplati se. Valja živjeti hrabro, ne bojati se gubitka, ne bježati od izazova. Loše stvari i kvarne energije otpustiti, ne držati ih u mislima niti u blizini.Dozirati iluzije bez kojih ne možemo, da nas ne potope i ne zavedu. Ne tugovati zbog nelojalnosti, ne žrtvovati se svidljivosti. Ostati u kuli i kad je odozdo “zapljuskuje kula govana”, što bi rekao Yeats. U tuđoj pjesmi izmisliti stih koji nedostaje , te nastaviti dalje, u svojoj ostati na svom i pri svom, čak i kad je nitko ne razumije. Hoću reći: zanimljiv je život, čak i kad je stresan i pogibeljan. Ne kažem da je sve bilo teško, niti da je sve bilo lijepo i glatko, kao žuti maslac na bijelom kruhu. Promijenilo me svakako, pretreslo i redefiniralo moj prijateljski i bližnji krug. Bio je posljednji trenutak za takvo zbivanje. Ovaj ostatak vremena nikome nije obećan pod jamstvom.

Čovjek treba biti vrijedan svoje životne priče i svoje karme. To je zapravo sve, što sam uspjela naučiti. Preostaje mi da to i dragima prenesem.

.

listopada 2025.