Djelo Myriobiblion (grč. Μυριόβιβλιον), poznato i pod naslovom Bibliotheca, jedno je od najvažnijih književno-povijesnih spisa bizantskog doba. Autor, Sveti Fotije Veliki (oko 810.–893.), patrijarh Carigrada, bio je središnja intelektualna figura tzv. prve bizantske renesanse u 9. stoljeću. Njegova Bibliotheca nije samo bibliografski popis pročitanih djela, nego složen kulturni dokument koji svjedoči o kontinuitetu grčke učenosti od klasične antike do srednjeg vijeka.

Struktura i sadržaj

Myriobiblion obuhvaća 280 sažetaka (codices) knjiga koje je Fotije čitao prije svoga izbora za patrijarha. Djelo je posvećeno njegovu bratu Tarasiju i sadrži, uz kratke prikaze sadržaja, kritičke komentare o stilu, jeziku, teološkoj ortodoksiji i povijesnoj vjerodostojnosti autora. Prema izdanjima Wilsona (1994.) i Treadgolda (1980.), Fotije se oslanjao na širok spektar izvora — od klasičnih povjesničara i retoričara do ranokršćanskih teologa i filozofa. Njegov interes nije bio isključivo filološki: Myriobiblion pokazuje ambiciju da objedini cjelokupno znanje grčko-rimske tradicije u okviru kršćanskog svjetonazora.

Izgubljena djela i vrijednost za povijest književnosti

Posebna važnost Myriobibliona leži u činjenici da predstavlja jedini izvor za brojne antičke tekstove koji su se u međuvremenu izgubili. Među njima su Ktesijina Persika i Indika, Kononove Priče, Ptolemejeva Nova povijest te Povijest Herakleje Pontske Memnona. Zahvaljujući Fotijevim sažecima, suvremena filologija može rekonstruirati sadržaj i stil ovih djela, čime Myriobiblion postaje neprocjenjiv dokument kulturne transmisije. Treadgold (1980.) ističe da Fotije nije bio pasivan čitatelj, već aktivni kritičar i interpretator, čiji sudovi odražavaju visoke standarde bizantske erudicije.

Fotije kao učenjak i teolog

Analiza jezika Myriobibliona pokazuje spoj klasične retoričke elegancije i teološke preciznosti. Fotijev odnos prema antičkoj tradiciji nije antagonistički: on se divi autorima poput Herodota, Tucidida ili Diodora, ali istodobno kritizira one čiji su pogledi u suprotnosti s kršćanskom vjerom. Njegovo djelo ilustrira bizantski model sinkretizma, u kojem se klasično nasljeđe reinterpretira u skladu s duhovnim i intelektualnim potrebama novog vremena. Upravo zato Wilson (1994.) opisuje Myriobiblion kao “kompendij koji stoji na granici između književne kritike i teološke enciklopedije”.

Kulturni kontekst i značenje

U širem kontekstu 9. stoljeća, Myriobiblion se može promatrati kao manifest bizantske učenosti. U vrijeme kada su u zapadnoj Europi tek počinjali rani oblici karolinške renesanse, u Carigradu su se prepisivali, tumačili i kritički analizirali tekstovi iz cijelog antičkog korpusa. Fotije time utjelovljuje ideal bizantskog učenjaka – crkvenog poglavara koji istodobno vlada teologijom, retorikom, filozofijom i poviješću. Njegova metoda sažimanja i vrednovanja književnih djela anticipira kasnije enciklopedijske projekte, poput Sude iz 10. stoljeća.

Antologija

Myriobiblion Svetog Fotija Velikog stoji na razmeđi triju tradicija: helenističke erudicije, kršćanske teologije i bizantske učenosti. Ono je istodobno književna antologija, kritički kompendij i teološki priručnik, a njegova važnost nadilazi granice bizantske civilizacije. Zahvaljujući Fotijevu radu, suvremena filologija posjeduje jedinstven uvid u izgubljena djela antike, kao i u intelektualni pejzaž Bizanta. Myriobiblion je stoga ne samo povijesni dokument, nego i trajno svjedočanstvo o moći čitanja, pamćenja i kulturnog kontinuiteta kroz stoljeća.