.

Večeras sam uspio ući u Dubrovnik. Poslije pet dana čekanja u Stonu. Cijelo sam vrijeme imao osjećaj da će sve biti u redu, i nisam se prevario. Jasnu (Babić) je strpljenje izdalo i ona je odustala, pa se vratila u Zagreb.

Nije bilo lako čekati. Pogotovo kada znaš da se cijelo to vrijeme stvari i dalje događaju, a ti si spriječen u njima uzeti učešće. Bilo je to uistinu pet iscrpljujućih dana neizvjesnosti. Svaku bi večer, negdje duboko u noći, došla naredba za pokret. Spremanje stvari na brzinu i vožnja s ugašenim svjetlima do lučice Broce, bio je svakonoćni ritual. Tamo bi čekali neko vrijeme, uglavnom do zore, da se neprijateljski brod makne s našega puta, i kako se ništa ne bi izmijenilo, stvar bi se odgađala za drugi dan, odnosno noć. Tako su prolazile noći.

Po danu bih s gardom odlazio do naših položaja kada bi vozili hranu ili bih s brda promatrao pozicije neprijateljskih brodova, praveći prognoze za sljedeću noć.

Tih sam dana upoznao puno naših boraca. Upoznao sam Marka Potrebicu, zapovjednika, koji je sa svojim momcima bio negdje u kamenjaru oko Čepikuća, legendarnog mjesta gdje su neprijatelji u zadnjim borbama imali strahovite gubitke. Nije im pomogla ni artiljerijska podrška niti podrška iz zraka koju su imali. Potučeni su do koljena i razbježali su se u paničnom strahu. Momci pričaju anegdote na tu temu. Kažu da su istinite. Jednu od njih sam zapamtio.

Naši su već ranije zauzeli položaje na mjestu gdje se očekivao prolazak neprijatelja i čekali u zasjedi, kada su naišli četnici i srpski dobrovoljci. Jedan od njih se junačio, vjerojatno njihov komandirajući, govoreći: “Pa gde su bre te ustaše? Što se ne pojave?”, kada je na njih osuta paljba. Bili su u potpunom okruženju i nisu imali gdje pobjeći. Kažu da je od tada među četnicima zavladao strah od same spomeni riječi Čepikuće.

Dok prolazimo tim krajem, tragovi teških borbi su očigledni. Na križanju za Lisac, jedan kamion okrenut naglavačke, s kotačima prema gore. Posljedica raketiranja iz neprijateljskog zrakoplova. Vozaču nasreću nije bilo ništa. U tim krajevima djeluju i zagrebački momci Trešnjevački mališani. Svi su dobro raspoloženi i često se šale prepričavajući događaje.

U Čepikućama sam upoznao i Dražena. Dražen se vratio iz Njemačke da bi se borio. Od njega sam na poklon dobio krunicu.

“Dražene, uvijek je nosim kada idem u akciju. I sada je sa mnom. Čuva me. Bez nje ne bih više nigdje krenuo. I, hvala ti, Dražene. Tek sada, kada sam je dobio, osjetio sam koliko mi je nedostajala, a da to nisam ni znao.”

Dugog i Dugog sam dobro upoznao, i zbližili smo se za to vrijeme. Prvi Dugi je košarkaš i brine se za opskrbu. Drugi Dugi je borac, i to dobar. Pričao mi je o svojim noćnim akcijama uništavanja neprijateljskih mitraljeskih gnijezda i akciji u Slanome, kada je neprijatelj ulazio u mjesto. Tada su uništili jedan kamion i jedan oklopni transporter i spasili se plivajući u moru do našeg teritorija. Dugi je iz Dubrovnika. Žena i dvoje djece još uvijek su mu tamo. Za njih sam ponio iz Stona nešto mlijeka, što smo uspjeli nabaviti. Jasna i ja nabavili smo i teglu meda. Djeci će to dobro doći, jer u Dubrovniku vlada glad i oskudica svake vrste. Čak i dječje hrane.

Jedan dan bilo mi je dojadilo čekanje, pa sam se pokušao probiti s kopna. Išao sam starim putem preko kamenoloma, vjerujući, nadajući se, da se mogu neopaženo spustiti na magistralu za Dubrovnik, iza Slanoga, gdje je bio neprijatelj. Od sigurne smrti i moje gluposti spasio me je jedan prepriječeni buldožer na cesti, kojega nisam mogao zaobići.

Moj je put za Dubrovnik, istinski polazak, počeo u utorak popodne. Bilo nas je puno putnika, jer su u međuvremenu stigli i pripadnici Hrvatske ratne mornarice, njih tridesetak, koji su se pošli boriti u Grad. Već su više dana, kao i ja, čekali pogodan moment da se prebace. Tijekom toga vremena dobro smo se upoznali. Svi su bili iz Metkovića. Svi odlični momci. Mladi, pametni, duhoviti. Znali su što ih tamo čeka i kakva je situacija u Gradu. Bilo im je svejedno za neprijatelja, od njega i nisu očekivali ništa dobroga, ali im je smetao mali odaziv Dubrovčana u obrani Grada. Govorili su: “Obranit ćemo Dubrovnik od neprijatelja ne zbog Dubrovnika, nego Hrvatske radi, jer je i Dubrovnik Hrvatska.”

Zavolio sam te dobre i jednostavne momke. Puno smo vremena proveli zajedno. Kada smo polazili, prišao mi je Doktor, ostavio je ženu i malu bebu doma. Pitao me imam li bilo što za prvu pomoć u slučaju ranjavanja, zlu ne trebalo. Nisam imao ništa. Doktor mi je dao. Neka se nađe.

I sada nosim, Doktore, tvoj “prvi zavoj” koji si mi dao. Nosim ga u džepu moje jakne, s lijeve strane, tamo gdje dođe srce. Svaki put kada nešto po džepovima tražim i napipam smotani zavoj, sjetim se tebe, Doktore, i svih naših dobrih momaka. Svih momaka. I onih koji su, hvala Bogu, ostali živi, i onih koji su dali svoj život braneći Domovinu i prilaze Gradu.

I ti si, Doktore, čujem, ostao bez nogu, već prvi dan. I mnogi su naši stradali tada. I mnogi drugi. Nikada vas neću zaboraviti, a nemojte ni vi mene. Ne samo vas, nego i mnoge druge dobre i čestite ljude koje sam u ovome ratu sreo. A bilo ih je, Doktore, puno. Nikada toliko dobrih ljudi za cijeloga svoga života nisam sreo, koliko sam ih sreo za ovih par mjeseci rata. Nisam ni znao, Doktore, da smo mi takav narod. Valjda to prije nije ni trebalo pokazivati, kada smo svi živjeli u dobru i blagostanju. To bi bilo samo još jedno dobro u dobru. Nitko to tada ne bi ni primijetio, osim onih rijetkih, koji uvijek vide sve, i onoga na Nebu. Sad, Doktore, kada nam svega manjka, kada nam čak fali i hrane za obični dnevni obrok, kada više nemamo pravo ni na običnu pitku vodu, ni na svoj dom, ni na zavičaj, jer, naši su domovi popljačkani, porušeni i zapaljeni, a naši zavičaji poharani i opustošeni od svega živoga. Čak ni ptice više ne stanuju tamo i psi lutalice potražili su neka bolja mjesta za svoje skitnje. Sada, Doktore, kada nam svega manjka, kada nam čak i djeca plaču jer su im želuci prazni i jer im je hladno, sada kada više nemamo ništa osim sebe samih, otkrili smo ponovo zakopano blago, blago koje je oduvijek bilo s nama, u nama. Zapalila su se srca hrvatskog puka, pa sjaje i gore u ovome ratu, kao zvijezde u noći. Ne jedna, ne deset, ne stotinu, već milijuni srca gore najljepšom vatrom, moj dragi Doktore, i ta će nas vatra spasiti, ona će rasvijetliti ovu tamu što se oko nas obavija. To je to dobro u ovome zlu, moj dragi, dobri Doktore. Jer u svakom zlu, i onom najvećem, tinja neka iskra dobrote, i da nije tako već bi odavno sve zlo i naopako bilo na ovoj planeti. I sve će ponovo biti u redu, sve će biti slobodno, cijela naša zemlja. I Dubrovnik. I Vukovar. I cijela Slavonija i Banija i Kninska krajina – stolište hrvatskih kraljeva. Sve će opet biti kao prije, samo malo drugačije. Jer će biti bolje.

I zato, hvala ti, Doktore, što si mislio na mene, i na mnoge druge. I ja mislim na vas, i na sve nas, i nikada vas, nikada, neću i ne mogu zaboraviti.

Prebacivali smo se cijeli dan, po etapama i manjim grupama. Prva etapa je bila od luke Broce do uvale Kobaš na izlazu iz Pelješkog kanala. Taj se dio vozio gumenim čamcima, jer ta dionica nije bila opasna. Bio sam u zadnjoj grupi, pa je prošlo već prilično vremena kada je na mene došao red. Već je bilo popodne.

Ponovo smo, tu u Kobašu, svi bili na okupu. Čekali smo noć da bi nastavili dalje. Veliku opasnost na našem putu čine neprijateljski topovi i protuavionski mitraljezi – PAM-ovi postavljeni u Slanom, i neprijateljski brodovi koji bi se znali negdje pritajiti, pa bi onda iznenada izronili iz kakve uvale. Zbog toga smo se prebacivali noću, kada je i njima promatranje otežano. Doduše, oni su raspolagali i radarima, ali za olujnih noći, koje su bile naša poslastica, sklanjali su se u svoje luke i nisu isplovljavali, jer, kako su svi bili kontinentalci, i more je bilo njihov neprijatelj.

U Kobašu čekamo noć. Svako na svoj način prekraćuje vrijeme. S prvim se sumrakom nastavlja s prebacivanjem. Sljedeća je ruta Kobaš – Šipanska Luka na otoku Šipanu. Koriste se veliki brzi gliseri. Osim putnika, u svakoj turi ide i po desetak sanduka materijala: municije, mina i raznih drugih sredstava za borbu. Ponovo sam u zadnjoj grupi. Imam dovoljno vremena za obilazak uvale.

Kobaš je mala, mirna uvala s par kuća. Zeleni borovi se spuštaju do iznad samog mora. Ima jedan mali mol i par domaćih ljudi koji tu žive. Predvečer bacaju mreže i hvataju ribu. Kopnenog puta do Kobaša nema, tako da je more ovdje sve, i njiva i put. Volio bih jednom, kada sve prođe, živjeti na takvom mjestu. Mirno, jednostavno i tiho.

Pored mora, uzduž uvale, domaći su napravili boćalište. Bacam kamene kugle, grubo rukom obrađene, i kada padne noć i na nebu se pojavi mjesec. Mjesec je pun, okrugao i velik nad morem. Veći nego sam ga ikada do tada vidio. Veći nego bih htio da bude večeras.

U našoj su turi samo tri putnika. Zato se čamac puni s više materijala. Prethodni su transporti prošli dobro. Jedino je bilo problema s prvom turom. Otkrili su ih s kopna i tukli topovima. Nasreću, gađali su loše.

Nakrcali smo materijala koliko je moglo stati. Startali smo maksimalnom brzinom. Motor je zabrujao kao električna pila. Pramac se izvio visoko. Vjetar je tukao u lice i gotovo se nije moglo gledati. Kopno je brzo promicalo i ostajalo iza nas. Zakratko smo već bili na izlazu iz Stonskog kanala. Svi mogući problemi započinju od te točke. Prekrižio sam se i preporučio nas Bogu. Sada je sve u njegovim rukama i po njegovoj volji. Ako je na nas došao red da umremo, neka bude. Barem se nećemo mučiti. Toliko je eksploziva s nama u čamcu da ćemo, ako nas pogode, nestati bez traga, razneseni na komadiće. Mjesec se popeo visoko i svijetlio kao reflektor. Sve se moglo jasno vidjeti, i obala, i otoci ispred nas, i svjetla u Slanom. To nam neprijatelj hoće poručiti da su još uvijek tu i da nas se ne boje. Ne zadugo, nadam se.

Ispred nas su dva otočića, Olipa i Jakljen, i oni nam služe kao zaklon do Šipanske Luke. Vozi se tik uz obalu, da se smanji mogućnost iznenađenja. Momci koji upravljaju čamcem nevjerojatno su vješti. I hrabri. Život im već tjednima stalno visi o niti. Još nijedan do sada nije nijednom odbio voziti, bez obzira na opasnosti i vremensku situaciju. Oni su istinski heroji, vukovi Jadrana.

Ovaj je dio puta prošao u redu. Za sve. Odmaramo se pod palmama u noći u Šipanskoj Luci. Sada nam predstoji etapa kopnom, na drugu stranu otoka do Suđurđa. Ukrcavamo se u male traktore, njih dva, i vozimo se starim putem kroz polja, do druge strane. Put je jako neravan i prikolica poskakuje po kamenju. Pazim na vrećicu s mlijekom i medom za djecu od Dugog. Ne bih volio da se uništi. Znam koliko to djeci treba.

Jasno na mjesečini vidim polja i vinograde kuda prolazimo. Volim kada se zemlja obrađuje. Iz mraka, pred nama, put pretrčava ženka divlje svinje s mladima. To me se jako dojmilo. Život ide dalje.

Pola sata vožnje, možda i više, do druge strane otoka. Odatle ćemo drugim brodom, svi zajedno, i mi i teret, za Grad. Dok se ne izvrše pripreme, odlazimo do Tončija, da tamo pričekamo polazak.

Tonči je blago koje je došlo izvana. Ostavio je dobro plaćeni posao u inozemstvu i došao da pomogne. Preko njegovih ruku prođe sve što ide za Grad. Tonči se brine za sve. I za materijal i za ljude. Kao sada za nas. Telefoni mu stalno zvone i Tonči odgovara: “Yes…”

Trabakula je puna. Prvo je ukrcan teret, materijal za Grad, a zatim mi. Teret je poslagan po sredini broda, zbog balansa. Mi sjedimo po sanducima. Brod je jako opterećen, duboko je zagazio u vodu. Napuštamo Suđurađ. Pred nama je komad otvorenog mora, a zatim otoci Lopud i Koločep i napokon dugo priželjkivani Dubrovnik. Svi se nadamo da ćemo ga vidjeti. Najveća su opasnost ovdje neprijateljski brodovi. Ako naletimo na njih gotovi smo, jer je naš brod opterećen i spor.

U unutrašnjosti je broda mračno. Ne možemo vidjeti van. Nemamo nikakvih informacija gdje smo i kako nam ide. Možemo samo nagađati. Par je puta brod naglo zastao i motor bi utihnuo. Mislili smo da je to neki manevar, da se osluškuje situacija na moru, čak i da smo naletili na neprijatelja, međutim imali smo krivo. Jedini problem koji smo imali nije trenutno bio neprijatelj, nego motor koji se gušio. Bojao sam se da ne ostanemo plutati na moru, dok nas ne pokupi JNA. Nasreću nekako smo popravili motor i produžili dalje. Već bi trebali biti nadomak Gradu.

U Dubrovniku je bio napad u tijeku. S mora su se jasno vidjela mjesta odakle se projektili ispaljuju i mjesta gdje su padali. Mi smo se trebali iskrcati u Gruškoj luci, ali od toga ništa. Preopasno je. Kapetan se odlučio za Lapad, kod hotela President. Dok smo manevrirali da bi pristali, vatra se polako primicala k nama. Trebalo je brzo pristati i iskrcati teret, dok svi ne odemo u zrak.

Kako smo se privezali, tako smo svi poiskakali iz broda i sa svojim osobnim stvarima pretrčavali do zaklona. Tu smo ostavili svoje stvari i vraćali se po sanduke s materijalom. Trebalo je brod istovariti što prije, jer je onako velik, na mjesečini, mogao biti dobra meta, ukoliko nas još nisu primijetili. Dok smo nosili sanduke, okolo su po Lapadu padale mine. Tukli su i PAM-ovima sa svjetlećim mecima.

Sanduke smo iskrcali u jedan prolaz od hotela i čekali da uspostavimo vezu s Kriznim štabom. Morali su znati da smo ovdje, da ne bi stradali od naših, a i materijal se morao premjestiti na neko drugo mjesto.

Na koncu je veza uspostavljena, pa su došli po nas. Popeli smo se stepenicama do predvorja hotela i tu smo trebali čekati transport za dalje. Napad nije jenjavao. Svugdje su oko hotela padale mine, ali ni jedna na nas. Preko nas je tukao PAM.

Jasno se vidjela njegova putanja od svjetlećih metaka kada smo se popeli na terasu hotela. Meci su prolazili desetak metara iznad naših glava, vjerojatno ciljajući hotel Neptun koji je bio malo južnije. Vratili smo se u zaklon jer su lako mogli promijeniti metu. Vatra je otvarana s brda oko Dubrovnika, posebno s brda iznad desne obale Rijeke dubrovačke.

Svi smo bili jako umorni. Dali su nam jesti i piti. Poslije smo polijegali po podu, dok ne dođu po nas. Nije bilo tvrdo, jer je na podu bio tapison.

Napokon u Dubrovniku, mislio sam, nakon pet dana čekanja. Sreća da sam bio uporan. To je znači to što JNA pokušava skriti. Zbog toga su, znači, tako strogo čuvali Dubrovnik od novinara i od očiju javnosti. Ali, dolijali ste, razbojnici. Sve će ovo u svijet, svi će vidjeti.

Okolo su i dalje tukle mine i padale granate. Napad nije jenjavao ni za tren. Dečki su na podu pozaspali, i ja sam na ivici sna. Samo me još uzbuđenje što sam tu držalo budnim. Polagano sam pijuckao vino koje su nam dali da se okrijepimo poslije puta. Ležao sam ispružen na podu, sa svojim rancem pod glavom. Oko mene je bio mrak, samo je mjesečina lagano svijetlila kroz plastične kupole na krovu. Svuda su oko mene bila tijela zaspalih vojnika. Čulo se njihovo ravnomjerno disanje u tami. Bili su opušteni, kao i ja. Pomilovao sam križ ispod džempera. Uspjeli smo, rekao sam tiho. Bilo mi je udobno kao da sam u najkomfornijem krevetu. Možda i više, jer ovakvog komfora na svijetu nije bilo.

Poslije su došli po dečke i oni su nestali u noći. Ja sam ostao ovdje. Noćas ću tu spavati. Nekako sam siguran da ću ostati živ. Barem dok ne posnimam i ne pošaljem u svijet ove demonske tajne.

.

NE DOPUSTIMO DA SE ZABORAVI !!!

#zoranfilipoviczoro #warincroatia #photojournalism #conflict #photography #domovinskirat #history #croatia #wardiary #bnwphotography #1991monography #homelandwar #diaryofdeath #dubrovnik #jasnababic #split #1991monografija #ston #čepikuće #dubrovnik #markopotrebica