Piše: Nera Karolina Barbarić

Iznimnom finoćom i pronicljivošću, Ivica Mijačika opet niže živopisne i humoristične scene: kroz 33 kratke fikcionalne priče, skupljene u knjizi pod zajedničkim naslovom Zar i ti, auto moje? – donosi novu, cjelovitiju dimenziju prihvaćanja činjenica da auto, osobni automobil, nije samo ono što čini ravnotežu između odricanja i puta prema izgradnji i otkrivanju drugačijeg identiteta. Sama činjenica da knjigu počinje ironičnim pitanjem navodi na pomisao kako pred sobom imamo provokativni hvalospjev dizajniranom komadu lima. Ne čini se stoga nimalo čudnim što se pisac tako energično dohvatio modela prema kojemu o autu (čitaj automobilu, jer se autor intimizira s „autom“ kako bi što jače ironizirao scene) govori istodobno uzvišeno i minorno, glorificirajuće i prijezirno.

Kao jedan od rijetkih autora u nas koji tematizira brojne svjetovne poroke vezane uz automobil, čini to izmjenjujući u humoreskama položaje pripovjedača-satiričara i pripovjedača-promatrača i, umačući svoje pero u tintu vlastite melankolije, spaja intrigu s društvenom kritikom i humorom. U pričama kao što su Prioritet, Mehaničar neurokirurg, Političar ili kako mu nije nelagodno, Društveni ugled – osuđuje karaktere, strasti i promašaje društva kroz avanture karikiranih i u osnovi redom smiješnih likova. Ali, koju figuru, kakvu praksu ili koju instituciju je ovaj satiričar osudio vezano uz ono što je sam stvorio u ovoj knjizi – kult auta ili automobila? I koji su njegovi motivi? Sigurno nije riječ o razočaranom idealistu, prije bi se moglo reći da ga je pogurao plemeniti gnjev, što se u konačnici može definirati kao autorova zamišljena dramatizacija moralne borbe, odnosno snažne antipatije prema udivljenosti autom u svim društvima, zaluđenosti komadom lima među spolovima i, napokon, među klasama. Međutim, Mijačika je kroz humoreske, koje su mu sve redom sintetičke, s jakim argumentima, latentno vizionarske, ali nadojene muškom subjektivnošću, pogurao ovaj satirični projekt još dalje, uprizorivši ne samo ton i modalitet karakterističan za satiru, nego i stvorivši u svakoj od priča zaseban zaplet.

Zahvaljujući svom dramskom talentu i smislu za humor, pisac suptilno i inteligentno kritizira moral, institucije i predrasude; koristi se intrigom, duhovitošću i ismijavanjem kako bi kritizirao i osudio nedostatke pojedinaca. Svoj pripovjedački duh oblikovao je u kratku formu, prikazujući komične i karikaturalne likove koji utjelovljuju poroke i propuste društva koje on poznaje. Odabravši, dakle, kratku priču kao formu svjesno je učinio da svaka od 33 priče bude zaseban dramski tekst koji bi se čak mogao uprizoriti. No, učinio je to kako bi čitatelju ponudio humor koji mu je omogućio isticanje svega onoga što se vrti oko njegova vješto odabranog light motiva knjige – auta. Razotkrivajući na provokativan način kolektivnu svijest i mentalitet, propitujući izvjesnosti, predrasude i ustaljene norme, Mijačika ovom kolajnom humoreski nudi vrelo užitka i zabave za čitatelje koji cijene humor, originalnost i aktualnost tekstova, istodobno duhovitih i subverzivnih.

Sloboda izražavanja, koju si je autor sam prigrabio, koristeći se čak i funkcionalnim uličnim psovkama, kod Mijačike nema strogu definiciju. Mnogi pisci grade “komična” djela nabijena svojim očajem ili jednostavno svojim osjećajem za poruku, dočim Mijačika bira ironiju, cinizam, apsurd, burlesku kao ton svoga revolta, svojih refleksija ili svoje umjetničke budnosti. A razorni par excellence u knjizi jest ismijavanje i prikazivanje – gluposti: za ovoga pisca svijet koji je tijesno vezan uz auto ukorijenjen je u gluposti. I upravo to istinski i najjače ismijava: vozačke dozvole, automagazini, puknute gume, neuspjela parkiranja itd. kod Mijačike predstavljaju kolektivnu histeriju koju on demonstrira kao univerzalnost, odnosno kao trijumf imbecila, čime potpisuje nadrealnu i likujuću optužbu protiv apsurda simbola moći (auta) i ljudske gluposti.

Međutim, pisac s radošću barata umjetnošću karikiranja i podrugljivošću, te pritom kao sve vrijeme uživa dok stvara, što ilustrira ova izvrsna skica: „Kako znaš da si u pravog mehaničara? U radionici mora biti barem osam postera golih žena. Kalendar – miss veljače! Zamamna plavuša, odjenuta samo u naočale, sa sisama četvorkama naslonjenim na haubu pere vjetrobransko staklo. Dugokosa crnka, čizme natkoljenke sa štiklom od dvanaest centimetara, jaše Pirellijevu gumu P Zero. I kad zaključiš da je s golim ženskima sve u redu, znaš i da je mehaničar u redu. Znaš da si na pravom mjestu.“

Zar i ti, auto moje? ustvari je knjiga jezivih farsi o automobilu, u kojoj autor ne štedi nikoga, pa ni intelektualce, a bome ni žene, već implicitno postavlja opća pitanja o prekomjernosti isticanja moći i važnosti preko auta, ali i o ljudskoj primitivnosti. Knjiga završava nadrealnim epilogom koji služi kao autorovo krajnje protivljenje iracionalnosti toga i takvoga svijeta. Ne otkrivajući iznenađenja koja nam sprema ovaj ishod, koliko god nepredvidiv i škripav bio, recimo samo da logiku apsurda tjera do krajnjih granica, u završnoj verbalnoj pirueti koja miješa tragediju s burleskom: „Što predstavlja ona kanta? Ona kanta predstavlja intimnu autokozmetiku. Što će on sada raditi? On će svoje auto prati! I pere li ga pere, licka li ga licka. U pravilnim razmacima od desetak sekundi padne i poljubac što po haubi, što bilo gdje. Kad osjeti da je auto u potpunosti zadovoljan, vraća ga u garažu. Prije oproštaja udjeljuje mu i završni poljubac u predjelu gepeka.“

Ivica Mijačika raspolaže verbalnom inventivnošću i jetkim samo njemu svojstvenim humorom, poput, primjerice, ovih aforizama koji poentiraju priču: Što je najbitnije u životu? Najbitnija je bit. Ili – Karcinom, kad je već tu, može i pričekati. Pa i – Uostalom, samo nas autoguma može izvesti na pravi put. Kao izvrstan stilist, dodaje čak stanovitu plemenitost provincijskoj duhovitosti slikajući zajedljivo portret suvremenog konzumerističkog svijeta povećalom apsurda. U tome je, može se reći, sljednik velikih majstora crnog humora i karikature, i bez osobite konkurencije na domaćoj književnoj sceni. Ova je knjiga humoreski stoga svojevrstan orijentir koji nudi spasonosan kontrapunkt eri kojoj je ovakvo štivo prijeko potrebno: školski rečeno, mogla bi se predstavljati kao valjana sociološka kritika.

Koncepcijski, Mijačika priče razvija poput naratora koji šapće, izazivajući taktilne i vizualne senzacije koje čitatelja prenose u atmosferu zaluđenosti detaljima vezanim uz auto. Eksplozivna mješavina dalmatinskog humora i osobnoga znanja, njegov originalni stil i formalna odvažnost uspijevaju cijelo djelo vratiti smijehu i sarkazmu. I, premda se na trenutke učini kao da autor živi unutar zasebnog mjehura ili da želi znati više o sebi i svojim reakcijama prije nego što se ponovno poveže sa svijetom, s posebnim ukusom za ismijavanje kaže: „U životu treba odrediti prioritete. Ako nekom muškarcu auto nije najbitnija stvar, onda on bez ikakvih problema može biti bilo što. Može biti kukac, može biti traktor, može biti plastična vješalica, može biti zrno prašine. Ustvari, može biti ništa, jer i je ništa.“ Brzo shvaća da se treba obraćati javnosti koja se neprestano obnavlja kad je auto posrijedi, ali sociološki različitoj, zato ruši barijere između naracije i dijaloga, križa i obnavlja žanrove, registre i leksik, a persiflaže mu postaju svojevrstan obračun s bedastoćama; provokacija. Zajedljivost i podrugljivost postiže metaforama i trivijalnostima, što je (to se mora reći) Mijačikina autorska crta, a ekstremnom nepredvidivošću vokabulara i slika potiče satiru. Višak prijezira rješava na način da sam sebe pretvara u komičnog glumca koji ubrzano prelazi iz bijesa u potištenost, procesima koji sve pretvaraju u duhovitu ironiju.

Ukratko, Mijačika je staložen i afirmiran pjesnik, dramski pisac i satiričar (autor je dviju uspješnih knjiga humoreski ‒ Jesi li se poznavao i Nije to netko drugi), a ovom je knjigom, punoj britkog i zajedljivog humora, stvorio sočno štivo koje za čitatelja predstavlja kritiku, ali i oblik olakšanja, spasonosno upozorenje, izrečeno razornom ironijom ‒ autorovim prepoznatljivim zaštitnim znakom.