Četvrti roman za odrasle Zoje Strenje-Šolaja bavi se, kao glavnom temom, odnosima muškarca i žene. Unutar tog temeljnog strukturnog okvira otvaraju se i egzistencijalističke teme: krhkost ljudskog bića, otuđenje, problemi identiteta, usamljenosti, traganja za smislom. Zbog dominantnosti glavne teme ovaj se roman ubraja u ljubavne romane, ali točnije bi bilo nazvati ga knjigom o ljubavi. Ovaj se zaključak nameće jer ne pratimo samo jednu ljubav. Pred nama se otvara svijet ljubavi kao takve, sa svim što se uz nju može vezati. Tu su prije svega eros i thanatos, ali i brojni sitniji životni motivi: o preprekama, o krivim izborima, o nevjeri, o nasilju, o želji za osvetom, o empatiji, o neljubavi, o pristajanju, o pobuni, o slobodi, o zaboravu, o nezaboravu…

U pozadini glavne teme diskretno se otkrivaju i društveni problemi i pitanja vezana uz našu recentnu povijest i to se čini ne spominjući ni imena naroda ni država tako da sve rečeno, kao i ono o ljubavi, poprima karakter univerzalnosti. Ovaj roman o ljubavi prerasta tako u roman o životu.

Naratorica romana je emotivna i maštovita Silva, mlada žena kojoj se prijatelji povjeravaju jer ona – zna slušati. Priča počinje njenim zaključkom da su to sudbine koje ne smiju biti zaboravljene. Iako je njen talent slikarski, ona će pokušati to bogatstvo opisati riječima i ispreplitati ga s vlastitom ljubavnom i životnom pričom: „Moja priča će stalno, u fragmentima, pratiti one tuđe i imat će naslove JA. Da, nizat ću slike u poglavljima JA, a za svakim JA slijedit će rukavac s ispovijesti jednog od mojih bližnjih“. Tako dolazi do zanimljive i inovativne kompozicije djela: pripovijedanje teče kao rijeka s rukavcima. Žanrovske konvencije razbijaju se, čitava struktura postaje začudna, a sve se prati s lakoćom jer je tečno i skladno i vuče na čitanje.

Što se stila tiče, realistička naracija ponegdje posve pređe u fikciju. Obogaćena je poetičnošću, a bujnost života zna uroniti i u barokni stil. Ima tu žestine, ima suptilnosti i ogoljenosti, nema skanjivanja pred delikatnim temama.

Svi ovi strukturni elementi zajedno obavijaju nas povjerenjem u životne mogućnosti i suprotstavljaju se onoj teoriji o životu kao ponavljanju uvijek istog.

Kad zaklopi stranice Rijeke s rukavcima čitatelj će svoju životnu priču osjećati kao jedan od njenih rukavaca.