1.

Sjenovito more pada u svoj bezdan…Križevi iščupani snagom uragana iz gole zemlje i na njima žuti rakovi što mile kroz crvotočine…Sve ovo ne podsjeća na Valéryjevo Groblje pokraj mora koje valja čitati uvijek u trenucima spokojne ravnodušnosti spram izvanjskoga svijeta, kad se svaka riječ oslobađa od muke i trudova svojih uskih značenja i hrli u nepoznate predjele etera i mašte…

Ne, sve ovo podsjeća na već viđene slike iz nekog video-spota u kojem nije važna ni prebučna glazba ni niz ogoljenih zombi- tijela spletenih u krugove, već jedino ono što neprestano izaziva učinak ponavljanja onog što se zaustavlja u protijeku svijesti. Recimo da je to „ono“ što se ne može prikazati osim ukazivanjem na kaos kao metaforu za sve što stvara bezobličje i mogućnost nastanka novoga reda o kojem „Ja“ još ništa ne zna jer to pripada „onome“…

2.

Poezija ekspresionizma i glazba postimpresionizma nisu naizgled spojivi elementarni osjećaji stopljenosti s obuhvatnom moći prirode. Rijetko će tko otuda povezivati Georga Trakla s preludijima Claudea Debussyja. Ekspresivno znači ono što je iskazivo u svojoj energiji emanacije jezika kao iskonskoga vriska/krika. Zato ekspresionisti „oslikavaju“ svijet ne kao sliku boli i patnje u njegovoj posvemašnjoj otuđenosti i napuštenosti. Oni „ozvučuju“ slike, podaruju im ono najuzvišenije uopće moguće u minimalizmu jezične geste, a budući da se vrisak/krik mora osloboditi iz sapeta tijela, njegov je smisao u sveopćoj onijemjelosti baš ove obuhvatne prirode.

Zato valja zamisliti Traklovu poeziju apokalipse i rasapa svijeta u simboličkoj sintezi s onime što joj nije naizgled prikladno, a to je ono što se sluti i otvara s divnom glazbom treperenja duše kojom odiše Debussyjeva glazba o morskome krajoliku.

Tek tada, u tom čudovišnome kontrapunktu slike i jezika dolazi do „izražaja“ ono što povezuje kaos i poredak smisla u samoj biti prirode i to ne kao neke unaprijed vladajuće moći pojavljivanja svijeta, već kao postajanja onoga što će tek nastati u svojoj uzvišenoj silini jedne neizrecive ljepote.

3.

Sjenovito more pada u svoj bezdan…Odakle dolazi slikotvorevina ovih riječi koje nastoje približiti iskustvo jednog objekta X ako ne iz sjedinjenja vidljivoga i onoga što jezik nastoji približiti svojim sustavom značenja koje je uvijek proizvoljno. Pjevati znači oslobađati mišljenje od unutarnje logike spajanja riječi i njezina predmeta koji je već uvijek imenovan nekim prastanjem u kojem ovo sjenovito more pada u svoj bezdan. Ali, nije stvar u dobro pogođenoj prispodobi između jezika kao slike i tog mora koje prekrivaju sjene, već o korelacijama između onoga što se pojavljuje kao sveza mišljenja i tzv. objekta X.

Ove su korelacije bit svekolikih promjena u povijesti filozofije i umjetnosti kao književnosti. Poezija preostaje i u doba svoje agonije i apokalipse kao svjedočenje one romantičke „obuhvatnosti prirode“, čak i kad je sve to velika obmana i privid mitskoga nasljeđa u svijesti suvremenika. Zašto je poezija Valéryja i Trakla, unatoč razlika onoga što se iskazuje dekartovskom jasnoćom i umnom velebnošću naspram ničeanske vedre mahnitosti i vizijama kraja jednog napuštenoga svijeta, ono što nas obuzima visokim energijama patosa i singularnosti osjećaja, a sve što obilježava duh poetske suvremenosti u doba tehnosfere gubi taj višak imaginarnoga i esktatičkoga postajući tek pukom „mistikom fakticiteta“?

Zato što je u njihovu jeziku još prisutno ono arhajsko i mitsko u svojoj čistoći iako je doba kojemu pripadaju totalna mobilizacija industrije raščovječenja i rasprirodnjenja. Velika poezija pretpostavlja iskustvo kontrapunkta iskona i njegova posrnuća, a ne depoetizirane prostore manijakalnoga ispovijedanja vlastitih trauma. I više ništa drugo nije nužno kazivati o tome.

Sjenovito more pada u svoj bezdan…