Jožu Horvata osobno sam upoznao dosta kasno, tek osamdesetih godina, kad sam objavio u časopisu Forum interpretativni esej o njegovu romanu Crvena lisica.

Znam sa da se prije toga ljutio na mene jer sam u svojoj mladenačkoj studiji o poslijeratnoj hrvatskoj prozi objavljenoj u zborniku Hrvatska književnost u evropskom kontekstu, nedovoljnu pozornost posvetio generaciji partizanskih pisaca. Izrekao je to onako, vrlo izravno, na njegov strastveni način preko televizijskih ekrana, a ja sam tu popodnevnu emisiju (mislim da se radilo o Nedjeljnom popodnevu) gledao kao vojnik u jednoj kasarni JNA u Valjevu nadajući se da to nije vidio netko od meni nadređenih oficira. Nitko, međutim, nije povezao vojnika-novaka, tzv. guštera, s nekom opasnom facom o kojoj bi se govorilo na televiziji, makar i negativno.

Međutim, ni tada, gledajući Jožu na ekranu, nisam ga doživljavao kao čovjeka koji govori s mržnjom. Osjećao sam da se radi o čovjeku jakih strasti, koji se žustro bori za svoje ideje, ali nema u njemu mržnje.

Svjedočio sam potom njegovoj vatrenoj raspravi s Igorom Mandićem na dan Krležine smrti 1981. u Klubu književnika; sjedili su za istim stolom i vikali jedan na drugoga: Joža je strastveno ponavljao kako je on u svojem životu imao dva velika učitelja: u literaturi Krležu, u politici druga Tita, a Igor se žestoko rugao njegovim idolima. Ali nisu se razdvajali; nisam imao dojam da su ustali od stola posvađani, ispunjeni uzajamnom gorčinom i mržnjom.

Četiri godine kasnije došao mi je u ruke Jožin roman Crvena lisica. Knjigu sam pročitao i iznimno mi se svidjela. Napisao sam podulju interpretaciju. Doista bez želje da izgladim stare nesporazume i dopadnem se starom partizanu. Joža je, uostalom, već godinama bio politički autsajder bez društvenog utjecaja; tadašnja komunistička nomenklatura tretirala ga je kao osobenjaka i fantasta s kojim se u ozbiljnim poslovima ne može računati. A ja sam kroz taj roman počeo upoznavati zanimljiv unutarnji svijet tog starog romantičara, zaljubljenika u ideju socijalne pravde i antifašističkog otpora, a potom i velikog poklonika prirodnog života, vizije čovjeka u tijesnoj sprezi s Prirodom.

Glavni junak Crvene lisice strastveni je lovac, a sam lov interpretiran je kao svojevrsna metonimija ljudskoga života, osobito čovjekova odnosa prema prirodi. Moram odmah reći da osobno ne volim lov, doživljavam ga kao neku vrstu čovjekova demonstriranja nasilne nadmoći nad prirodom, ubijanja tzv. nižih bioloških vrsta iz hobija. Horvatov mi je, pak, roman otvorio posve drugačiji pogled na to što lov jest. U Horvatovoj svjetonazorskoj vizuri lov označava povratak prirodi; njegovi junaci ne love skupocjenim puškama, lovočuvari im ne namještaju plijen za odstrjel; oni dugotrajno vrebaju svoju lovinu puni udivljenja prema njezinoj moći i snazi; u sebi pobuđuju instinkte pradavnih predaka koji nikad nisu znali hoće li se od lovca pretvoriti u lovinu.

Joža je bio trajno zaljubljen u prirodu; nije vjerovao u ideju Apsoluta kako ga doktrinarno definiraju velike religije, ali je bio duboko opčinjen panteističkom idejom da je čovjek samo sićušni dio veličanstvene i čudesne Prirode. Većina njegovih knjiga za odrasle i djecu prožeta je nastojanjem da suvremenom čovjeku približi misao kako se čovjek ne smije ponašati kao gospodar Prirode, već mora svoje djelovanje uskladiti s njezinim unutarnjim zakonima; mora je voljeti, osluškivati, poštovati. Ne slijedi li zakone Prirode, cijeli ljudski rod srlja u propast.

Joža Horvat je obožavao plovidbu i lov. Jahte i lovačko oružje. Ooo, kakva lukrativna pasija, kakvi skupi hobiji?!

Ali, čitamo li njegove putopise – Besu i Molitvu prije plovidbe, vidjet ćemo da Joža nije plovio kao dokoni bogatun okružen luksuzom, sofisticiranom brodskom tehnikom, skiperima, nije ručavao u otmjenim marinama… Zapanjujuća je njegova hrabrost da se otisne, on žabar, na nepreglednu pučinu, u krhkoj barčici, izložen pogibeljnoj opasnosti. Pa ni doživjevši osobnu tragediju, smrt vlastitih sinova, Joža ne odustaje od plovidbe. U prirodi, u veličanstvenoj Prirodi, rađanje i smrt su dio neprekinutog ciklusa, pred takvom vizijom Prirode osobna tuga i bol stoički se podnose.

Najintenzivnije sam se s Jožom družio u njegovoj dubokoj starosti. Kad sam osnivao Hrvatsko društvo pisaca neprekidno me nazivao, nudio pomoć. a već se bio približio devedesetoj. Kakav mladićki entuzijazam?! Spremnost da se založi za ideju nečega novoga, pravednijega. A vjerojatno mi je i oprostio što sam u onom davnom tekstu zanemario njegovu partizansku generaciju pisaca.

Viđali smo se na promocijama pojedinih knjiga iz njegovih Sabranih djela, koje je godinama marno priređivala zajednička prijateljica Đurđa Mačković. Ruke su bivale sve drhtavije, hod sve nesigurniji, ali kad bi uzeo mikrofon, čuo bi se glas čovjeka punog plemenite strasti i još uvijek lucidnog uma.

Ispraćajući Jožu Horvata, opraštamo se od čovjeka nevjerojatno bogate biografije, velikog romantičnog borca za ideju pravednijeg društva, za sklad čovjeka i Prirode, ali i velikog literata. Bez njegovih romana Sedmi be, Mačak pod šljemom, Crvena lisica, romana za djecu Operacija »Stonoga« i Waitapu, prevođenih širom svijeta, bez legendarne Bese, hrvatska bi književnost bila bitno siromašnija, lišena pravih remek-djela.

Dragi Joža, imao si bogat život ispunjen uzletima, hrabrim avanturama, velikim djelima, ali i patnjom, priznanjima, ali i negiranjem. Na ovu posljednju plovidbu pratit će te misli svih nas koji smo voljeli tvoju literaturu i dijelili tvoje zanose i ideale!