.

.

Jedan sveučilišni profesor, Jurčević, i jedan novinar, Vukić, uranjuju u povijest jasenovačkog klanja u cilju dokazivanja kako to klanje nije baš tako strašno, allez, allez, c’est pas si grave, pomislim na francuskom, jer se sjetim Lacana te mi padne na pamet kako su i Jurčević i Vukić zanimljivi psihoanalitički. U svojoj opsesiji Jasenovcem, u fantaziji se, preko krvi, u sado-mazo modelu, bratime se, s davno poklanim Srbima. Lacanovci bi sugerirali da se sjedinjuju s davnom ubijenima u aktu uživanja. Otuda strast, drhtanje, dahtanje.

Sekundu da skočimo s Lacana na Melanie Klein, jer tako teku asocijacije, i iskače mi pred oči nešto iz njenih tekstova.

Crna dojka koju ova dvojica sad sišu. Tamo su zapeli Jurčević i Vukić, u tako ranom stadiju individuacije, i zovu druge da im se pridruže te da kao i oni, sišu crno mlijeko.

Oni žele da se u samom Saboru, koji je simbolički mjesto razuma, samosvijesti, državnosti, prihvati teza kako klanje, allez, allez, nije baš tako strašno. Prvo, bilo ga je manje. Ne puno, nego manje, a ako ga je bilo manje do ništa, onda nije bitno. Zašto se onda godinama na tome napajaju.

Konačno, zašto kažem klanje, a ne, primjerice, likvidacija? Zbog bratimljenja koje se perpetuirano simbolički obnavlja i obavlja desetljećima nakon prestanka zločina u Jasenovce.

Opravdanje, umanjivanjem broja žrtava, pa time i postalo smisao njihovog života i oni bez toga ne mogu. Kako ide dalje, još će se dalje uzbuđivati, već ih je preuzelo, gdje god pogledaju, vidjet će samo zle Srbe, i izdajice Hrvate. Ne mogu se oteti dojmu da žude za Miloradom Pupovcem, koji im pak izmiče te se sad muče u jezivoj frustraciji nedostatka autdestruktivnog, sveopćeg orgazma koji je Lacan zvao jouissance.

Mogu ih zamisliti kako noću nekome s kim dijele postelju, govore o klanju u Jasenovcu, kako to nije bilo baš tako strašno. Pa posao, pa kafići, pa se možda nadaju da će ih u audijenciju primiti Thompson, da će im možda pustiti da budu dio koncerta u Areni, kao što je bio onaj svećenik. Možda da i oni organiziraju da se dronovima nešto projicira u noći, pred publikom, pored Save? Jasenovac, neki tamošnji motiv.

Velim – sve ovo što govorim je neodgovorno. Da sam stavila u stihove, svakih pet riječi novi red, prodala bih kao mračnu poeziju.

U biti, mislim da bi se mi pristojni trebali okupiti, stati u red i kolektivno povraćati.