Piše: Nataša Govedić 

Selekcijski postupak Nagrade Predrag Matvejević omogućuje članovima žirija da mjesecima čitamo kroz Matvejevića i prema Matvejeviću, što znači da se nagrada ne dodjeljuje samo prema (visokoj) kvaliteti rukopisa, nego i prema otvorenosti sudionika etičkim, stilskim i kritičkim vrijednostima Matvejevićeva opusa.

Matvejević je merkurijanska figura

U njegovom višežanrovskom pismu, kultura zbilja jest preduvjet društvenosti (važnija je i trajnija od politike i ekonomije), kao što je i kozmopolitizam preduvjet mira, dok je kritika temeljna pretpostavka bilo kakvog originalnog mišljenja.

Kao izravni kriterij „svoje vlastite“ nagrade ili nagrade koja se oslanja na opus koji je stvorio, Matvejević je možda zahtjevniji i od Krleže, jer je djelovao ne „samo“ kao pisac i kao kritičar, nego i kao pučki trinun nenasilja, neumorni zastupnik slobode mišljenja, služeći se jezikom rafiniranog, poetski senzibilnog literarnog stila.  

Mostograditelj

Ove godine kao članica žirija pokušala sam izabrati jedno Matvejevićevo djelo, konkretno ispalo je da me najviše privlače Te vjetrenjače iz 1977. godine, u kojemu sam autor uspostavlja kriterije kritičke savjesti, baš kao i nagrađivanja u literarnom svijetu. Kaže: „Nigdje na svijetu ne postoje savršeni žiriji: ili su previše službeni ili pretjerano privatizirani.“ Izrazito je protiv klanova, kako onih koji nastaju logikom političke podobnosti, tako i onih koji nastaju logikom političke zaslužnosti. Razmišlja o tome kako je potpuno promašeno da isti autor u maloj zemlji jedne godine dobije tri nagrade, jer tobože nema nikoga tko bi mu bio dorastao. O nagradama zapisuje da bi svakako trebalo izbjeći „provincijalno samozadovoljstvo“ kada ih dobijemo, a i provincijalnu ogorčenost kada ih ne dobijemo. Bilježi da nagrada otvara kulutru u kojoj je dodijeljena, kao i da postoji velika opasnost od zatvaranja kulture u samu sebe. Nagrade mu imaju smisla samo ako imaju jasne kriteriji i ako se žiri „dosljedno suprotstavlja klanovima“.

         Jasni kriteriji vezani su za „prinčeve revolta“. Autorice i autore koji stvaraju „sol pobune“. Nikako ne podnosi „ideologijsku monolitnost i homogenost“. Na svim razinima, zanima ga glas razlike.

         Utoliko je izbor Srđana Gagića za dobitnika ovogodišnje nagrade izravno povezan s Matvejevićevom poetikom unutarnjeg disenzusa. Kako laureat veli u svojoj pjesmi: 

DOM, LINOREZ 

dom je nož, tri umekšana slova
obmotana belim čaršavima.
nimalo nevina, osim u tragovima nevinosti i čistoće.
mi nikad belji i jasniji u svemu što nismo. 

dom je akt koji daje punopravnost, jeziku i smrti,
dom je trenutak manji od trenutka,
toplina koja pali, prijatnost do mučnine,
podozrivo spuštanje u zgarljaj večite nedovoljnosti,
uranjanje u utrobu iz koje nema povratka u slobodu. 

ove ne možeš biti ništa više i ništa manje
od onog što su i jednom izuzetnom času
mislili oni koju su te izmaštali.
dom su oni kakvih više nema,
time nema ni doma, niti mogućnosti
za odlazak. Samo ti, ja i velika bela obaveza. 

*

Sve od Maxa Webera, znamo da povijest intelektualaca računa upravo na pojedinca, na pjesničku nepredvidljivost i „nezauzdivost“ jezika i njegove javne akcije, pri čemu jedan opus ili čak jedna pjesma mogu duboko utjecati na zajednički kontekst. Matvejević je nebrojeno puta dokazao koliko angažman jedne osobe oko veće slobode druge osobe povećava radijus slobode čitave zajednice. 

Ni Srđan Gagić nipošto nije aktivist u značenju zagovaranja neke političke agende, ali jest intelektualac koji u svom kruhu (pjesma „Hleb“), svojoj obitelji (niz pjesama posvećenih majci i ocu), svom ishodištu (pjesme dolazaka i odlazaka iz obiteljske kuće), nalazi kritičku ambivalenciju i „strah od života“ koji se nikako ne smanjuje, ne prolazi, nije usputni motiv, nego sistemska nemoć s kojom se hrva iznova i iznova. Baš je oko te nemoći iznimno bespoštedan, otvoren, žestok, nesmiljen, budan. 

* 

PJESNIČKI ALGORITAM

poterani ka divljini, nesposobni za veće odluke,
u pauzama putovanja naivno čitamo pesnike,
suvremene i mlade, kako nam se namesti. 

jednog što na pedeset strana
dovoljno puta pomene fašizam,
među cvećem i zverima posadi demokratiju,
zasluži aplauz i onlajn čitaoce, 

pesnikinju što na mrežima pozira setna,
rat i rovove pretvara u slike samoljublja,
gradi svoj muzej prekinutih veza,
na razvalinama sravnjenih gradova
ispija fotogeničan produženi s mlekom. 

poželjne teme rađaju poželjnu kritiku,
povoljniju od lidlovih akcijskih letaka,
dok se smrt kao štene otima iz njihovih
metafora, na nebu iznad sredozemlja
umesto stihova, piše istoriju zla. 

* 

Gagić je glas generacije koja kreće iz potpune deziluzioniranosti, kao i kroničnog manjka nade. Nema oslonaca, nema podrške, nema samozavaravanja. Svijet je poharan. Optužnica prema sebi i svijetu otvorena je i beskonačna. To je atmosfera koju stvara i Danilo Kiš, kojeg Matvejević u svojim Vjetrenjačama naziva prvim umjetnikom ovih prostora. Istovremeno, Gagić duboko vjeruje u riječ, primjerice u pjesmama REČ i PESMA. Ne gubi povjerenje u ono što je nemoguće izgovoriti: istinitost ovog trenutka, ovih rešetaka. 

Ne znamo što bi Predrag Matvejević rekao na ove stihove, ali mnogo je dokaza da je svoje kritičarsko povjerenje u pravilu poklanjao onima koji „oblikuju vekne i zareze“, poveznice, tkanja međusobne povezanosti, što je još jedno obilježje Gagićeve poezije. Završit ću njegovim stihovima iz pjesme

PREKO GRANICE: 

         prelazim granicu bez osvrtanja
         zaboravljam nazive i značenje svih stvari što su
         oblikovale
         slike, otvoram oči na način koji prazninu imenuje
         srećom
         ljude koje srećem prigrlim mrtvom mladošću.