,

Ujutro je Thomas došao po mene i išli smo u “Le Figaro Magazine”. Njih priča, dakako, zanima i njihova novinarka Christiane Rance radi intervju sa mnom. Razgovaramo oko tri sata. Poslije sam se taksijem odvezao do Magnuma. Tamo opet dalje radim s Jimmom na priči i daljnjoj selekciji materijala. U pauzama pokušavam telefonom dobiti ona mjesta koja iz Zagreba ne mogu, Prištinu i Beograd. Kosovo čak ni odavde ne uspijevam dobiti, pokušat ću navečer, kasnije. U Beogradu, Srbiji, ima samo jedna osoba s kojom želim razgovarati i do koje mi je stalo. Možda takvih osoba u Srbiji ima više, ali ja za njih ne znam, ja jedino znam za Bogdana Bogdanovića.

Dugo razgovaramo. Pita me za svoje spomenike, jesam li prolazio negdje blizu njih. Kažem mu za Kameni cvijet u Jasenovcu, da sam ga još nedavno vidio čitavog. Pita me za situaciju kod nas i ja njega za njihovu. Prognoze nam obojici nisu svijetle, žali se da za njega postaje opasno, da dobiva anonimna prijeteća pisma i telefonske pozive, da ga zovu ustašom i da su mu stan tako označili. Bojim se za njega. On kaže da ne želi otići iz Beograda ni pod koju cijenu. Razumijem to. Sada ga napadaju, ali će već sutra on možda biti jedini u koga će svi moći uprijeti pogled, i on će biti potreban Srbiji i Srbima više nego itko drugi. Više nego zrak koji dišu i kruh koji jedu, Srbi i Srbija će trebati Bogdana Bogdanovića, čovjeka koji je u životu učio graditi, a ne da ruši. Onaj koji je u životu gradio i prije, gradit će i tada, srušene i minirane mostove sa svijetom i cijelom ljudskom civilizacijom.

.

NE DOPUSTIMO DA SE ZABORAVI !!!