.

Ja sam nevidljiva štovateljica, prijateljica i slaviteljica velikog gornjohrvatskog i najvećeg podravskog pjesnika FRANA GALOVIĆA, pjesnika Moderne, koji se ovih dana proslavlja u okviru “Galovićeve jeseni”, tradicionalne manifestacije u njegovu čast. U načelu, “Galovićeva nagrada” smatrala se važnom, i trebala je biti dodjeljivana za zavičajnu tematiku ili osebujni poetski i prozni ziraz, no mijenjala je “fizionomiju”, prema željama i potrebama grupa koje su njome “upravljale”. Bilo kako bilo, ja sam njena PRVA dobitnica za knjigu zavičajnih eseja o slikarstvu “ZNAK NA ZEMLJI”.Od tada do danas objavila sam20 -tak tekstova o Galoviću, uredila njegove Izabrane pjesme za biblioteku CARMEN CROATICUM, izdala o svom trošku prvo izdanje Z MOJIH BREGOV (Poslije Tadijanovićeve redakcije), napravila četiri autorske izložbe s domaćim umjetnicima posvećene Galoviću, te nekoliko složenijih projekata u esejističkom žanru. Naime, ja sam ta autorica prvog kajkavskog eseja o Galoviću u knjizi HERZ DESETKA, a u nagrađenoj knjizi KAJOGLEDI, VNEBOGLEDI (Nagrada Z. Črnja) također nosivu ulogu ima nova studija o Galoviću. Objavila sam , također bez pomoći Ministarstva i ostalih “faktora”, mapu GROZD I SUZA, s mojim tekstom i Lackovićevim ilustracijama, te mapu Z MOJIH BREGOV, koja korespondira sa istoimenom zbirkom. Uredila sam knjigu M. Dolenec Dravski-Fran Galović. koju je objavila OŠ Virje, kao i knjigu I. Picera “Most do Galovića” u kojoj je objavio pastiše uz njegovu slavnu zbirku. Održala sam deset javnih i školskih predavanja o Galoviću, bila u žirijima za “Galovićevu nagradu” i u Organizacijskom odboru višekratno.

I vidi vraga! Sve to iz sjene, sve nevidljivo i posve neprimjetno, kao u nekom “švaleraju” literarnog tipa, koji nema veze s uzdignućem Pjesnika.Jer primjerice, o tome ne zna ništa prof. NEMEC, koji me ne spomene u svom učenom izlaganju / kronologiji prije dvije godine u “Miljani”, prigodom promocije Biškupićeve mape (Paljetak- Lovrenčić), a još manje znaju moji dični kolege iz DHK, čijom sam članicom 50 godina (nije zabuna!), i po nekom redu i pristojnosti trebala bih barem biti pozvana da kažem dvije riječi o nečemu što imam “u malom prstu”, uz ljude koji o tome jedva znaju dva-do-četiri-slova, a o kajkavskoj poeziji niti toliko. Ali da, blizu su vatre, pa se griju, miljenici su pa se okupljaju, prodorni su pa se nametnu! O talentu nećemo, nije zgodno, a možda ne bi bilo ni fer, u nas je običaj da se ljudi u petom desetljeću još zovu “mladim pjesnicima”, pa svi ovi iz Moderne, koji izgiboše do četrdesete, valjda bijahu literarni starci samo po opusu i dometima.

Uglavnom, drago i je da se Galović slavi i da nam je ministrica vesela, a sudionici razdragani do “poremećaja veselosti”. Fran i ja nešto ćemo odšaputati u sjeni Kostanja, i poći svojim putem, da još nešto odradimo za književnost, kojom se većima današnjih samozvanaca nema vremena baviti. Živjeli i zdravi bili! Sve mi se nešto čini da problem sa mnom i jest u tome, da sam previše živa i literarno i intelektualno živahna! Osobito za one, koji se tuđim perjem rado kite u raznim prigodama.