Često, dok pospremamo naše domove, podrume, tavane, nailazimo na sitnice koje podsjećaju na one koji više nisu tu: goblene, pletiva, izblijedjele slike u starim ramovima. Koliko pažnje dajemo njima živima? Koliko mrtvima? Koliko smo mudraca ušutjeli prije nego su ispričali svoje priče?

Meša Selimović u „Ostrvu“ vidi starost kao tiho otiskivanje od svijeta, Mak Dizdar kao opomenu, oni koju vidi i prerano utihli Antun Branko Šimić. Andrićev Alihodža ostaje jedina moralna konstanta, čuvar smisla i dostojanstva. A Irfan Horozović još uvijek čitava poglavlja posvećena starcima pretvara u arhive zaborava; Takvi su i starci kod Kaplana, Ibrahimovića, Šehića, Berića, Uzunovića, Alikadićke, Matanovićke… Takvi su i oni iz stihova Jasne Šamić i Melide Travančić, upleteni u pjesme Nadije Rebronje i Naide Mujkić, koje ostavljaju recepte mladima poput Amine Bulić koja u „Podrhtavanjima“ odaje omaž prije omaža: „Na našim ognjištima truhnemo i / velike pišemo historije. U škrtosti pisara / skončavaju istine“.

Tragedija staraca koji su izgorjeli u Tuzli ostaje oganj koji nas mora boljeti: podsjetnik koliko života može nestati u jednom plamenu zaborava.

A šta smo učinili mi kada su utihnuli ti divni ljudi, kada su spaljene njihove neispričane priče, kada su spaljeni njihovi životi?*

*

Željko Škuljević prije smrti podsjeća na Herbertovu dramu u kojoj Platon Sokratu priznaje moć poezije: „Nedavno je umro moj prijatelj. Na vijest o njegovoj smrti, osjetio sam nadahnuće. Napisao sam pjesmu. Tek poslije toga osjetio sam pravu žalost. Počeo sam da patim“. Na to Sokrat odgovara: Piši Platone, pjesme. Treba svijet potkrepljivati lažnim suzama“ (Škuljević, Nitzscheova Hyberistika).

______

*Sve te književene uretke trebali bi pročitati direktori javnih institucija umjesto da se bave raznim aferama, i prije nego stupe na funkcije. Jesu li oni osjetili žalost? Svaka napukla fasada, neispravna instalacija, lice je društva, jer ne propadaju samo zgrade, propadaju ljudi, sasma neljudski.