Druga pjesma o darovima
.
Zahvalan sam božanskom labirintu uzroka i posljedica
za raznolikost živih bića
koja tvore ovaj čudesni svijet,
za razum koji neumorno sanja
o smislu tog labirinta,
za Jelenino lice i Odisejevu postojanost,
za ljubav koja nam dopušta da druge gledamo
onako kako ih gleda božanstvo,
za tvrdi dijamant i neuhvatljivu vodu,
za algebru, tu palaču od kristala,
za mistični novac Angelusa Sileziusa,
za Schopenhauera,
koji je možda proniknuo u svijet,
za bljesak vatre
koju nitko ne može gledati a da ne osjeti iskonski strah,
za mahagonij, cedar i sandalovinu,
za kruh i sol,
za tajnu ruže
koja nudi boju, a samu sebe ne vidi,
za neke večeri i dane iz 1955.,
za tvrdoglave kauboje u ravnici
koji tjeraju stoku i zoru,
za jutro u Montevideu,
za umijeće prijateljstva,
za posljednji dan Sokratov,
za riječi što su jednog sumraka bile izgovorene
s jednog križa drugom,
za san o islamu koji je donio
Tisuću i jednu noć,
za onaj drugi san o paklu,
plamenu što čisti i sferama što slave,
za Swedenborga,
koji je na ulicama Londona s anđelima razgovarao,
za tajnovite i drevne rijeke
što se susreću u meni,
za jezik kojim sam govorio prije stoljeća u Northumbriji,
za mač i saksonsku harfu,
za more, tu blistavu pustinju,
za znakove stvari koje ne poznajemo,
za glazbu engleskih riječi,
za glazbu njemačkih riječi,
za zlato koje sja u stihovima,
za epsku zimu,
za naslov knjige koju nikad nisam pročitao: Gesta Dei per Francos,
za Verlaina, nevina poput ptice,
za kristalnu prizmu i brončani uteg,
za pruge tigra,
za visoke kule San Francisca i otoke Manhattana,
za jutro u Teksasu,
za onog Seviljca koji je napisao Moralnu poslanicu
a čije ime, kao što bi i sam želio, ne znamo,
za Seneku i Lucana iz Córdobe
koji su, prije nego što je postojao španjolski jezik,
već napisali španjolsku književnost,
za geometriju i plemeniti šah,
za Zenonovu kornjaču i Royceovu kartu,
za iscjeljujući miris eukaliptusa,
za jezik što zna oponašati mudrost,
za zaborav koji briše ili preobražava prošlost,
za naviku
koja nas ponavlja i potvrđuje poput ogledala,
za jutro što nam daje privid novog početka,
za noć, njezinu tamu i astronomiju,
za hrabrost i sreću drugih ljudi,
za domovinu, čiji miris nalazimo u jasminu
ili u starinskom maču,
za Whitmana i Franju Asiškog, koji su već napisali ovu pjesmu,
za to što je pjesma neiscrpna,
što se ne može odvojiti od zbroja svih bića,
što nikada neće stići do posljednjeg stiha
i što se mijenja s ljudima,
za Frances Haslam koja je molila djecu
da joj oproste što tako sporo umire,
za trenutke prije sna,
za san i za smrt —
ta skrivena blaga,
ti tajanstveni darovi koje ne imenujem,
za glazbu, tajanstveni oblik vremena.
.
Priredio Đoko Erić
radio gornji grad 
