Jean-Michel Nicolier, Francuz koji je branio Vukovar i poginuo, ima majku čije su me riječi danas jako potresle. Naime, u jednom trenutku ta divna gospođa priča neko iskustvo iz svog života i kaže kako nikad ne treba osuđivati ljude koje ne poznajemo. Koliko plemenitosti iz nje isijava! Koliko dobrote ima u toj ženi u najtežim trenucima njenog života.

Ali, ne samo ona, mnogi od onih koji ovih dana pale svijeće na grobovima svojh najbližih članova obitelji, i oni koji još uvijek nemaju gdje zapaliti svijeću – ti ljudi su hodajuća bol i njihove priče slušam s iskrenom, dubokom empatijom. I divim se njihovoj hrabrosti. I slušala bih te ljude dugo, i s njima palila svijeće i plakala s njima. I shvatila sam odakle se i kako stvorila priča o manjku empatije u dijelu društva. Evo kako: nitko ne voli da ga se ucjenjuje žrtvama niti da mu se mjeri domoljublje.

Stvar je u tome što su svi ti ljudi, Vukovarci, i nakon najvećih tragedija ostali ljudi. Stvar je u tome da su svi ti ljudi puno bolji od onih koji govore u njihovo ime.