.

Katarina Peović

Da je hrabar i da znade,
I da vodi ljude mlade,
kao Moša Pijade.
Vremena nisu laka,
već smo dugo bez junaka,
nekog tko se ne boji,
kao narodni heroji.
Da nas opet vodi,
ka sreći i slobodi,
da nas tamo vodi smjelo
i tako veže lik i djelo.
To je bilo vrijeme jedno,
sjećanja i pažnje vrijedno
značila je svaka data riječ.
Takav neko opet treba,
da se nikad ne koleba.

(Fronta, 2025)

,

Povod za pisanje o Moši Pijadi, partizanskom narodnom heroju, prevoditelju Kapitala, jednom od prvih Titovih suradnika, slikaru i intelektualcu je pjesma. Lirske pjesme već dugo nisu lirika u klasičnom grčkom smislu kada su trebale biti izvođene uz instrument, liru. No kako je pjesništvo u suvremenom svijetu devalviralo, posljednje utočište spoja lirike i glazbe nalazi se u popularnoj kulturi, koja u svojim zakutcima krije ponekad i „lirske”, pjesme, a one se izvode glazbeno, uz novodobne lire – električne gitare i sintesajzere. Grupa „Fronta”, čija sam članica, objavila je svoju prvu pjesmu 3. listopada ove godine, a pjesma je posvećena Moši Pijadi.

Otvoriti glazbenu priču pjesmom posvećenom intelektualcu i narodnom heroju ne spada u red „utabanih” puteva u popularnoj glazbi. Stoga je uz ostala medijska pitanja, pitanje „Zašto baš Moša Pijade?” bilo često. Samo spominjanje intelektualca židovskog porijekla izazvalo je polemike. Desna politička scena piše uglavnom laži. Dijele falsifikat citata, u kojemu Pijade, navodno, poziva da se seljake učini beskućnicima (Narod, 2018). Jednostavno naivno, vidljivo je iz aviona da je riječ o falsifikatu. Lažni citat prvi je objavio portal Narod.hr, još 2014. godine, a Antifašistički vjesnik već je pisao o toj manipulaciji (2018).

Desnica prezentira taj falsifikat kao govor Moše Pijade s prvog zasjedanja AVNOJ-a 1942. godine (Krnić, 2018). U tom lažnom citatu Pijade navodno poziva da se pale kuće kako bi se ljude učilo beskućnicima – jer da seljaci bez krova lakše pristupaju komunistima, koji će im obećati „veliku pljačku”. Te u tom lažnom citatu Pijade, navodno, zaključuje kako ljudi lakše postaju komunisti ako su nesretni, te da komunisti moraju biti smrtni neprijatelji blagostanja, reda i mira. Dokument je iz četničkog arhiva u Beogradu, stoga je najvjerojatnije riječ o četničkoj propagandi (Krnić, 2018).

Otvorile su se i rasprave o Pijadinom porijeklu, pa se dio židovske zajednice pita smiju li lijevi glazbenici, koji danas upozoravaju na genocid nad Palestincima, uzimati židovskog intelektualca kao svoj amblem, s obzirom na to da, smatraju, samo židovstvo Moša Pijadu čini nepodobnim za to (Wiesner, 2025). Besmislica, jer židovska zajednica nije homogena, a ako nam je politički pluralizam blizak, moramo dozvoliti različita mišljenja unutar iste nacionalne zajednice o političkim odlukama aktualne izraelske vlade čiji čelnici su i pod međunarodnom paskom, prije svega Međunarodnog kaznenog suda u Haagu. Mnogi Židovi danas prosvjeduju protiv Netaynahuove politike i politike njegove vlade.

No prije svega, valja reći tko je Moša Pijade. Rođen je 4. siječnja 1890. godine u Beogradu u bogatoj židovskoj obitelji. Od 1906. do 1910. studirao je slikarstvo u Münchenu i Parizu. Pijade je bio istaknuti jugoslavenski dužnosnik predsjednik Savezne narodne skupštine, član Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije. Jedan je od osnivača Tanjuga, novinar. Jedan od tvoraca ustava Federativne narodne republike Jugoslavije.

Početkom 1919. godine, pokrenuo je u Beogradu dnevni list “Slobodna reč”. Komunističkoj partiji Jugoslavije se pridružuje 1920. godine kada postaje i zastupnik u beogradskoj gradskoj skupštini gdje su komunisti na lokalnim izborima premoćno osvojili vlast. Od 45 zastupnika u gradskoj skupštini, čak je 30 komunista. Iduće godine je već Komunističkoj partiji Obznanom u Jugoslaviji zabranjen rad pa se djeluje u ilegali. Pijade vodi ilegalnu tiskaru u Beogradu.

Zbog toga je uhapšen i osuđen na 20 godina robije, a ta je kazna preinačena u 12 godina. Čak 14 godina je zatočen u zatvorima Sremska Mitrovica i Lepoglava, jer mu je zbog političke aktivnosti u zatvoru kazna produžena još dvije godine. Tamo je preveo knjigu fundamentalnu za razumijevanje obespravljenosti radničke većine u kapitalizmu – Kapital Karla Marxa s Rodoljubom Čolakovićem. To je do danas jedini prijevod ovog kapitalnog djela. Zatvori su tada postali učionice, a Pijade nastavnik koji je bio spreman robijati za obrazovanje.

Odabrati Kapital kao svrhu svojeg utamničenog života znači vjerovati da čovjek na određenom stupnju razvoja može prevladati kapitalizam kao neracionalni, primitivni i barbarski način proizvodnje koji uništava prirodu i čovjeka i kojem ćemo se jednom, kada ga prevladamo, čuditi kao što se čudimo tome da su postojali robovi i robovlasništvo, kmetovi i feudalizam. Ljudski odnosi moraju prestati biti prikazani kao odnosi među robama, a sam način proizvodnje treba prevladati društvene odnose koji nužno dovode do akumulacije kapitala u rukama manjine, te obespravljenja većine. To znači vjerovati da društvo treba prevladati klasne odnose u kojima je eksploatacija strukturalna posljedica načina proizvodnje, a nema veze s moralom kapitalista, niti se njihovim moralnim načelima može prevladati. Eksploatacija znači jednostavno to klasa nad kojom se vlada ne proizvodi samo sredstva za vlastiti opstanak već i opstanak vladajuće klase (Heinrich, 2015). To da jedni imaju sve – drugi ništa ili malo je bio predmet interesa Karla Marxa i Friedricha Engelsa čija djela generacija Moše Pijade usvaja kao teorijsku i znanstvenu osnovu za društvene promjene.

Kritika političke ekonomije koju smo dobili preko Marxovog Kapitala je nezamjenjiv vodič kroz kapitalizam. Nezamjenjiv za shvaćanje temelja kapitalističkog načina proizvodnje, eksploatacije radnika u kapitalizmu, proizvodnje viška vrijednosti, a ključno, razumijevanja da eksploatacija nije rezultat moralne iskvarenosti već strukturalna zakonitost kapitalizma kojem je profit temeljni motiv proizvodnje.

Kada Moša Pijade sjedi više od godinu dana u kaznionici u Mitrovici, Miroslav Krleža piše o njemu esej objavljen u Obzoru 1923. godine, a na taj nas je esej nedavno podsjetio Slobodan Šnajder. Tada obojica i Krleža i Pijade na prvom su pragu zrelosti – Pijade ima 33, a Krleža 30 godina (Šnajder, 2025). „Niti šesnaest godina kasnije, slažući jednu svoju polemičku knjigu (a sve su Krležine knjige takve), autor nije našao potrebnim promijeniti jotu”, upozorava Šnajder. Dakle ono što je Krleža napisao o Pijadi moglo bi stajati i do danas. I njegovo divljenje likom i djelom Moše Pijade proizlazi iz spoznaje da se iz magli idealizma koji u hrvatskoj povijesti vodi povijesne prilike i preokrete, konačno prevladalo puke emocije i ustanovilo historijski materijalizam kao znanstvenu metodu promjene.

Krležu, koji će pak 1925. poduzeti put u Rusiju koji naziva „izletom” – a na tako daleke zemlje se na izlet ide samo uz čvrsto uvjerenje da se putuje ne po umjetničke reminiscencije i estetske sudove, već po konkretnom zadatku, koji je i Krleži, moguće bio dodijeljen od partije – zadivljuje Pijadina hrabrost ali i prevladavanje idealističkih, romantičkih, patriotskih zabluda i zauzimanje intelektualno odlučnog i jasnog stava. Krleža kaže „ako je u čovjeka-umjetnika mozak, ako osim talenta u čovjeku ždere i rak karaktera, onda je našem talentu uz neke izvjesne konsekvence put u mitrovačku kaznionicu garantiran” (Krleža, 1939: 126)

U pjesmi Fronte pjevamo „da je hrabar i da znade… kao Moša Pijade”. A Krleža upravo izborom te dvije riječi iz Pijadinih tekstova sažima svoju fascinaciju pokušavajući shvatiti kako je moguće da se uspješan, talentiran slikar, s izglednom karijerom, odlučuje za patnju samoće, izolacije, deprivacije dvadesetogodišnjeg zatvora. Krleža piše „…do dvadesetogodišnje robije mitrovačke opet je bio samo jedan korak. Moša Pijade taj je korak učinio hrabro i samosvjesno i tako stupio u red onih evropskih aktivista, koji „hoće i znadu da stvaraju historiju” (129). Ovo su Pijadine riječi iz dnevnog lista „Slobodna reč” koji je pokrenuo početkom 1919. godine u Beogradu. Pijade uređuje i objavljuje u ovom dnevnom listu dok on nije zabranjen Obznanom 1920. godine, pa onda u drugoj seriji opet 1921. godine pokušava pokrenuti časopis.

Usput rečeno, vezano uz beskućnike i smiješan falsificiran citat kojim desničari pokušavaju Pijadu ocrniti – Krleža upozorava (kao da anticipira današnje manevre desnice) kako u Slobodnoj reči Pijade brani beskućnike, kako brani umjetnike bez ateljea, siromahe i invalide i to „buđenjem klasne svijesti”, a da je to bilo moguće jer je Pijade i sam pišući u novinama prošao put od romantično-buntovničkog autora do „marksistički određenog” autora. Ali i onog koji više ne vjeruje u buržoasku demokraciju. Upravo ona dovodi do beskućništva – stoga je paradoksalno kako desničari u svojem podmetanju nisu sposobni niti primijetiti kontradikciju. Nemoguće je da jedan marksist zagovara beskućništvo jer se bori za ostvarivanje potreba svih i „pravo da razvija svoje pune potencijale i mogućnosti kroz demokraciju, participaciju i protagonizam na poslu i u društvu”, kako će to reći suvremeni marksist Michel Lebowitz (2015: 174).

Pijade danas može biti model za mnoge mlade. Ne samo zato što se „Pijade i mlade” – rimuje. Krleža koji je puno kasnije u remek-djelu, petotomnom romanu Zastave inspiriran mnogim herojima ovog doba međuraća, piše da je Pijade „svijetli dokumenat”, dokaz da „niti u ovoj našoj tmurnoj zemlji nisu još sve zastave razdrte niti sva svjetla pogasla” (Krleža, 1939: 117). Pijade je mogao biti slikar, ali i ministar u među ratnom razdoblju, svjesno je odabrao biti robijaš. „Hoće se mnogo karaktera i nekog platonskog svijetlog zanosa, da se takav pojedinac svjesno odrekne svoga subjekta, svih svojih subjektivnih spoznaja, da se svrsta u bezimene redove masa i da se žrtvuje za Ideju” (118) .

Alain Badiou je dvadeseto stoljeće nazvao stoljećem voluntarističkog historicizma, upozorivši na vidljivu razliku prema današnjici u kojoj je malo ljudi spremno za herojstva. Živimo u trenutku povijesti koji izjavljuje da su revolucije nemoguće i strašne (Badiou, 2008), da je svako zalaganje za bolje društvo osuđeno na zločin totalitarizma. U takvom svijetu skončat ćemo bilo od posljedica globalnog zagrijavanja, bilo zbog ratova. Treba li nam onda još motiva da se u popularnoj glazbi evociraju herojski karakteri, koji do dana današnjeg izazivaju rasprave?

Put od zanesenjaka humaniste, kako primjećuje Krleža, prevoditelja Molièrea do prevoditelja Kapitala put je od „gnoseološkog idealiste” do marksiste i lenjiniste (Krleža, 1939: 119). Put je to od mladog minhenskog slikara do revolucionara, od nacionaliste do internacionaliste, od estete do političara (1939: 119). U svakom segmentu se vidi materijalističko usmjerenje pa je i u slikarstvu Moša Pijade antimeštrovićijanac baš kao i Krleža koji u Zastavama posvećuje mnoge stranice osudi mitologije i Meštrovićevskog idealističkog mitološkog nacionalističkog nasljeđa. Ali u Zastavama možemo naići i na epizode koje tumače kako su onodobni uspješni studenti, ljudi s karijerom, odlučili raskrstiti sa svakim idealizmom a na osobnoj razini ući u borbu za socijalne ljevičarske ideale (Krleža, 1962-76). Tako je epizoda u kojoj se „minhenški đak odbije od štafelaja” i „stupi u jednu balkansku redakciju, u borbu za socijalne i ljevičarske nianse unutar diferencijacija radikalskog partijskog fronta” (Krleža, 1939: 120) koju evocira u eseju kasnije u Krleže romansirana u Zastavama, kao varijacija na temu. Kamilo Emerički, glavni lik Zastava, u sebi sažima mnoge povijesne ličnosti od Pijade i Cesarca do Supila.

.

Bibliografija:

.

Antifašistički vjesnik (2018) „Smrad portala Željke Markić”, Antifašistički vjesnik, 31. 5., https://www.antifasisticki-vjesnik.org/…/Smrad…/280/

Badiou, Alain (2008) Stoljeće, Zagreb: Antibarbarus

Fronta band, „Moša Pijade”, YouTube Dallas Records, https://www.youtube.com/watch?v=vvglzXrwvBc…

Heinrich, Michael (2015) Uvod u Marxovu kritiku političke ekonomije, Centar za radničke studije, https://www.rosalux.rs/…/uvod-u-marxovu-kritiku…

Krleža, Miroslav (1939) Knjiga studija i putopisa, Biblioteka nezavisnih pisaca, Zagreb

Krleža, Miroslav (1962-76) Zastave, MM, Zagreb

Krnić, Lovro (2018) Endehapedia, Novosti, https://www.portalnovosti.com/endehapedia/

Horvatić, Petar (2018) „28. ožujka 1945. Bihać – zašto su skrivane strašne riječi Moše Pijade s I. zasjedanja AVNOJ-a?”, Narod, https://narod.hr/…/28-ozujka-1945-bihac-zlocini…

Lebowitz, Michael A. (2015) The Socialist Imperative. From Gotha to Now, New York: Monthly Review Press.

Šnajder, Slobodan (2025) Facebook status, 7. 10. 2025., https://www.facebook.com/permalink.php?story_fbid=pfbid02H6xcdzDnvwV1Gsurzt1Z8VPHsx4to1ABVtSkvctEFCb5Kt8VB1N2tMdrQfFsvYJ5l&id=61553027180642

Wiesner, Valentina (2025) „Moša Pijade u ogledalu vodi ljevicu što ga izdaje bez srama, dok Kati ostaje – besplatna reklama”, Večernji list, 10. 10. 2025., https://www.vecernji.hr/…/mosa-pijade-ogledalu-vodi…

*Tekst je objavljen u časopisu Novi Omanut, br. 3 (168), Zagreb, srpanj-kolovoz-rujan 2025