Cijelu noć kiša, otapanje, preplavljivanje, dezintegracija.

Kao da netko od nas otima i u zemlju vraća sve što nas je hrabrilo u sezonama, veselilo naše oko, uzdizalo duh. Jasen stoji poput arkanđela mokrih krila, grana obješenih prema zemlji.Lišće je predano, trune u bezobličnim i istobojnim hrpama.U nestajanju svi su isti, sva raznobojnost prestaje.

Sanjam da kasnim na avion (stoti put ponavljanje sna), nemam kartu do zadnje destinacije, kontakt s osobom na odredištu da je nepotpun i fali kućni broj. Moji dojučerašnji pomagači drže se pasivno, ne odobravaju moj plan nastavka puta, i premda je neotvorena i šutljiva, ta me zlovolja teško pogađa.U snu imam pognutu glavu, znam da me osuđuju zbog “neuvažavanja javnog mišljenja”. Ali šake su mi stegnute, u konstantnom sam otporu i ne odustajem.

Ujutro tražim vedre, tibetanske boje, da popravim raspoloženje. Kopam za šalovima, ronim za tirkiznom košuljom, vezenim prslukom, ružičastom vestom. Ali ispod njih ispada monografija i otvara se na stranici gdje stoji Hokusaijev VELIKI VAL KOD KANAGAWE Jasno mi je da trenutak prolazi, da su znakovi jasni, te da je samo bilježenje u riječima naše jedino iskupljenje i mogućnost dosizanja zadnjih kota te mogućeg preživljavanja. Spasimo samo ono, što se spasiti date, ostalo predajmo bez otpora.

Jer jedino kiša je prastara, vječna i nepobjediva, i ona će na kraju odlučiti o svemu.

.

(O)SOBNI HOKUSAI

.

Vatrenooki i bjelozubi,

Tankih ruku od borova.

Povečerja zvuk u trubi:

Zlatni oblak love s krova.

Barjak magle, krajputaši:

Sprovodi i karneval.

Ostariše lijepi naši,

Odnio ih kitnjast val.

.